Mjerenja treba ponavljati

Zgoda s predavanja iz fizike prof. dr. Dragice Winterhalter
     Kao brucoši polovica moje generacije slušala je fiziku na Veterini. Predavanja prof. Winterhalter su bila vrlo zanimljiva i stoga odlično posjećena. Katedra je obvezno bila pretrpana instrumentima i profesorica je uz pomoć tehničara Andrije izvodila demonstacije gradiva kojeg je predavala. Tako smo zorno vidjeli brojne fizikalne principe i zakone što je bilo vrlo zanimljivo. Posebno se to meni sviđalo, jer mi je u gimnazijskim danima fizika bila hobi, pa sam čak razmišljao da studiram fiziku i matematiku. Dilemu je produbio i moj uspjeh na natjecanjima “Nauku mladima”, jer sam godinama redovito osvajao prvo ili drugo mjesto na republičkoj i saveznoj razini. Profesorica Winterhalter se često pitanjima obraćala nama, studentima i na sva smo pitanja odgovarali s lakoćom. Ne zato što smo bili lumeni ili mladi Einsteni, već zato što je razina traženog znanja bila ispod gimnazijskog. Prema detaljnim objašnjenjima i uputama profesorice pokuse je izvodio neposredno rukama Andrija ili netko od studenata koga bi profesorica pozvala. Ako pokus ne bi uspio, zna se tko bi bio kriv!
I tako jednog dana dođe na red mjerenje atmosferskog tlaka. Na katedri komplicirana staklena aparatura u obliku U cijevi s više ventila i staklena laboartorijska čaša s oko 150 ml žive. Na vrhu objih cijevi visokih oko 90 cm su kruškolika proširenja. Trebalo je cijevi napuniti živom po sistemu spojenih posuda. Zatim zatvaranjem ventila na jednoj cijevi odvojiti drugu cijev od skladišta žive. Nakon toga na vrhu druge cijevi trebalo je zatvoriti ventil i konačno postaviti čašicu ispod izlaza druge cijevi i otvoriti ventil na dnu te cijevi. Naravno kako je cijev gore zatvorena ventilom, očekuje se da vrlo malo žive istekne iz cijevi u čašicu, toliko da ostane stupac od 760 mm kojeg drži atmosferski tlak. I nagađate već iz slike što se desilo. Profesorica je pozvala našu vrlo zgodnu kolegicu i davala joj upute što da radi. Moram iskreno priznati da ni danas ne znam jesu li upute bile pogrešne ili provedba, tek se odjedanput po stolu i podu rasula sva živa iz mjerne cijevi. Veće ovalne kapljice kotrljale su se najprije po stolu, a onda se rasipale u tisuću manjih na podu. Smijeh u dvorani, ali profesorica se ozbiljno naljutila:
“A joj, kao guska! Guska! Sad vidiš koju si glupost napravila. Lijepo sad skupljaj živu, a mi ćemo nastaviti.” Andrija je donio papiriće i čašicu i priskočio upomoć.
Ah koji je to bio prizor za uživanje i pamćenje. Poprilična minica, štikle i čučenje u raznim pozama. Za muški dio publike u kojima su provreli hormoni tog trenutka predavnje je prestalo. U realnost nas je natrag grubo gurnula profesorica kad je primjetila da više nitko ne sluša i ne odgovara na pitanja:
“Dosta cirkusa! Ajde na mjesto, nakon predavanja ćeš nastaviti.” Šteta, a tako smo uživali u … predavanju. No tinjala je nada nakon predavanja…!
Nakon predavanja doista je kolegica nastavila. Odmah se čopor nas muških gurao da joj pomognemo sakupljati živu. I kad je sve opet izgledalo sjajno i obećavajuće profesorica je rekla:
“Odlazi, pusti to muškima!”
I tako smo mi ostali skupljati živu po podu. S Andrijom!
Mjerenje barometarskog tlaka nismo nikad ponovili… A mjerenja treba ponavljati!