Iz povijesti informatizacije Fakulteta

     Imali smo sreću živjeti i raditi u vrijeme informatičke revolucije i sudjelovati u eksplozivnom razvoju računala i učenja na daljinu uporabom internetskih tehnologija. Uporaba računala u nastavnom i znanstvenom procesu na našem fakultetu, koliko je meni poznato, moglo bi se reći seže iz početka sedamdesetih godina, iz mojih studentskih dana. Tada sam već kao student radio statistička računanja na digitalnom računalu s bušenim karticama na Zavodu za biologiju u sklopu znanstvenog projekta prof. dr. K. Milković. Nakon pokusa na tek okoćenim štakorima bilo je pravo zadovoljstvo naći opravdanost u rezultatima. Posebnu zahvalnost za “bušenje kartica” dugujemo prof. dr. N. Pokrajcu. Sjećam se također analognog računala „Heathkit EC-1“ na Zavodu za fiziologiju koje smo koristili za simulaciju nekih fizioloških procesa (primjerice cirkulacije), za kojeg većina ljudi danas misli da to i nije bilo stolno računalo!  Veliko mainframe računalo „Unix Honewell“ koje se nalazilo u zasebnoj sobici Dekanata, koristila je uglavnom financijska služba, dok smo mi tu i tamo koristili jedan od njegova dva terminala uz svesrdnu pomoć prof. Z. Papeša.
     Zapravo prethodnik uporabe računala u nastavi na Fakultetu je „Commodore-64“ koji smo prvi nabavili za potrebe našeg Zavoda za fiziologiju negdje početkom 1985. najviše inicijativom prof. dr. Sunčane Kukolje Taradi. Kako je u to vrijeme bilo za njega vrlo malo napisanih programa, Sunčana i ja smo pisali različite programe, npr. za obradu teksta (u Basic-u), ili pogonske programe (drivere) za pisač Robotron. Koliko to god danas zvučalo nemoguće, pisali smo interaktivne programe za učenje, nastavne materijale, pa čak i cijele magisterije, prvotno s pohranom podataka na traku kazetofona, a tek kasnije na savitljivu disketu od 5,25″.
     Anegdota koju opisujem zbila se u tim ranim danima. Uz velike muke i brojne pokušaje i pogreške uspjeli smo napisati i uhodati program za obradu teksta S&M (Sunčana i Milan 🙂 koji je komunicirao s pisačem i kazetofonom. I našem veselju nije bilo kraja sve dok jednog dana tekst poslan na pisač nije ispisan. Sve se činilo normalnim, čak je i pisač proizvodio neki zvuk, ali je ručno umetnut papir izlazio iz pisača prazan, bez teksta! Imamo li bug u programu? Ponovo smo prolazili kroz tristotinjak linija u Basic-u, provjerili driver za pisač, ali bez rezultata. Sve OK. Slijedeći je na redu bilo printer. Čim smo podigli poklopac imali smo što vidjeti. Tanka eliptična traka razapeta između dva kotačića koja mehanički pokreće glavu igličastog pisača “simo-tamo”,  bila je prekinuta! Forenzičnim pregledavanjem ustanovili smo tragove miša (male laboratorijske životinje, a ne kompjuterskog miša kojeg nismo ni imali!). Štetočina dakle nije insekt (bug, moljac kao u Mark-u II), već miš! Nije zatečen na mjestu zločina, ali ostavio je nedvojbene tragove koji upućuju na njegovu prisutnost (💩) . Jedan stručno izveden mornarski čvor riješio je problem!

Kako su nastale prve računalne mreže na zavodima?

Prva mreža je nastala, već očekivano, na Zavodu za fiziologiju. Radi se o davnoj 1996. godini. Ministarstvo je nabavilo stolna računala PC 386 “Digital” na kojima je operativni sustav bio Windows 3.11. Bio je to ogroman skok od računala PC 286 sa starim MS-DOS-om i crno-bijelim monitorom, na grafičko sučelje u boji. Ta su računala bila izrazito stabilna i robustna, pa su gotovo sva otišla u mirovinu zbog zastare, a ne zbog kvarova. I danas me boli duša kad se sjetim da su ih barbarski bacali u kontejnere, umjesto da ih poklone provincijskim školama, koja tada uopće nisu imali računala!
No da se vratim nastanku mreže. Zašto nam je uopće ta povezanost trebala? Prvi razlog je kolaboracija i brza razmjena datoteka. Pohrana na diskete od 3,5″ (floppy disk) i nošenje po katovima je sporo i naporno (iako dobro za kondiciju i liniju :-). Drugi razlog je pristup zajedničkom modemu kojim smo se spajali na Internet. U ono pionirsko vrijeme Internet je bio prilično siromašan sadržajem, a zvuči gotovo nevjerojatno da su se adrese razmijenjivale usmenom predajom. Jednom tjedno se nas nekoliko entuzijasta sastajalo u staroj knjižnici gdje je bilo nekoliko računala izravno spojenih na jedini fakultetski poslužitelj koji je bio “žicom” spojen na Internet. Glavni propagator, naš učitelj i veliki entuzijasta bio je prof. Zlatko Papeš. Nisu postojale tražilice, pa smo nabavili debelu knjigu s popisom važnih adresa, nalik na telefonski imenik. Napravili smo na našem serveru (salata.mef.hr) i web sjedište “Interaktivna fiziologija” namijenjen studentima koji smo redovito održavali modemskom vezom. Veza je bila vrlo spora i nestabilna, a posebno nas je izluđivao CARNet-ov Squid, “keširajući proksi” koji je privremeno pohranjivao sadržaj i slao stare verzije stranica, iako smo na poslužitelj poslali novu verziju. Treći je razlog pristup dijeljenom printeru. I konačno četvrti, možda najvažniji, pokretao nas je entuzijazam otkrivanja novog. A kako je počelo?
Odlučili smo najprije umrežiti Sunčanino računalo u podrumu Zavoda i moje na drugom katu. Ali kako? Računala su već bila opremljena mrežnom 3Com eternet karticom 10baseT s brzinom od 10 Mbps i priključkom BNC. Dalje je trebalo provući koaksijalni mrežni kabl od 50 ohma/m od podruma do drugog kata. Naravno kopanje zidova i stvaranje kanalica nije dolazilo u obzir, jer ideja umreživanja računala nije bila podržana od Uprave. Preostalo je poluilegalno spustiti crni kabl, nalik antenskom s vanjske strane zgrade, po fasadi kroz prozor, budući su srećom prozori gotovo na istoj vertikali. Zato sam jednog dana donio od kuće električnu bušilicu i probušio sam štokove prozora bez puno buke (osim brujanja bušilice). Nabavio sam kabl i spustio ga s drugog kata u podrum. Zalemili smo BNC priključke, stavili terminator na kraju i krenuli u softwersko podešavanje računala. Nakon niza pokušaja ipak smo morali proučiti knjžurinu uputa. Uvažavali smo onu staru poslovicu: “Ako baš nikako ne ide, pročitaj upute!” I uspjeli smo!
Naravno prvo smo testirali vezu “chatanjem”, a kasnije smo uhodali i sve ostalo. Za jako vjetrovitog vremena kabl je lupao na sve strane po fasadi, pa smo ga morali učvrstiti za vertikalnu cijev odvoda kišnice. To je iziskivalo akrobatsku spretnost naginjanja kroz prozor, što je zapravo bio najteži i najriskantniji korak u umrežavanju. Nakon nekoliko mjeseci obradovala nas je prva zamolba za proširenjem mreže. Prof. Andreis u susjednoj sobi u podrumu do Sunčane želio nam se priključiti. Nema problema, opet bušilica, ovaj put nešto tvrđe od drva – zid od cigle, ali problem je riješen.
I mreža je uspješno funkcionirala godinama, sve do zamjene računala i stvaranja fakultetske mreže UTP kablovima.