Kako je likvidirana podmuklo iz zasjede!
Imala je 32 godine. Bila je dobro prihvaćena, voljena, dotjerana, uvijek spremna pomoći. Preboljelja je dječje bolesti i razvila se u zrelu poželjnu ljepoticu. Pomagala je mnogim generacijama i bila svojim znanjem na usluzi svima koji su to znanje trebali. U svakom izdanju sve poželjnija. Za sljedeće, osmo poboljšanje sve smo dogovorili i nije bilo primjedba. Osmo ruho je bilo potpuno dotjerano, trebalo je dodati samo jedan od 22 gumba na predivnoj haljini.  I kad je sve bilo pripravno za novo ruho ubijena je neočekivano, mučki, iz zasjede, bez razloga. Naprosto neshvatljivo, iz niske osvete i jala kolegi-jalnih amoralnih čovječuljaka.
Diverzija je započela kad sam otišao u mirovinu. Najprije je podmuklo namamljena u pomno planiranu klopku. Navlakuša je bio poziv “nadležnog bana” na tobožnji dogovor oko novog ruha, dotjeravanja po 9. put koje bi se trebalo dogoditi za 4 do 5 godina.  Pomalo neobično, dugoročno planiranje bilo je samo izlika da se je dovede na brisani prostor u sačekušu.  Ali dogovor se nije mogao odbiti. Tamo su već bili pripravni krvožedni egzekutori veseleći se prljavom poslu. Umočen u močvaru do grla s lažnim smiješkom i licem nevinašca plutala je iznad žabokrečine glava čovječuljaka koji je čvrsto stiskao batinu u ruci. Ne, nije mu bilo neugodno. Dvolično probijanje kroz močvaru je njegov stil života. Drugi, koji nije ni sudjelovao u stvaranju ljepotice, se za napad pripremao kao nametnik u grahu, kao grahov žižak.  Pritajen, podmukao tražio je način da se iznenada prišulja s leđa, progrize sitnu rupicu i da kroz nju isiše sadržaj. To je njegov stil napredovanja. Već je mnogo puta to napravio i zatim se glasno hvalio kako je upravo on zaslužan za sadržaj, kako je to njegovo veliko djelo, kako je sjajan, a tek kako bude kad dovrši. Obećanja, uglavnom prazna, pršte uobičajeno na sve strane po onoj Goebbelsovoj maksimi:  “Ako kažete veliku laž i ponavljate je mnogo puta, ljudi će povjerovat da je to istina!” Treći se tobože dušobrižnik dobronamjerno s licem mumije sakrivao iz stabla višnje podmuklo čekajući svoj trenutak za završni, smrtonosni udarac. Bilo je i takvih koji su se u grču neodlučnosti, naoko nezainteresirani radovali raspletu događaja. Spremno će se prikloniti pobjedniku. A neki su se pritajili i čučali manji od makovog zrna čekajući pobjednike da im prodaju svoj obraz za Judine škude.
I nije bilo teško na zatrovani, mafijaški način likvidirati 32-godišnjakinju. Potpuno neravnopravna borba krvoločnog čopora i nje, jedinice. Njeni su roditelji bili već davno umrli, teško bolesni ili odsutni. Ostao sam na poprištu samo ja koji sam je pokušao zaštititi. Zvuči potpuno suludo, ali napali su je većinom oni koji su se kasnije pridružili u njenom dotjerivanju?! Opkolili su nas sa svih strana i trgali nemilosrdno dio po dio. Zaletali su se zakrvavljenih očiju sa smrdljivom pjenom na ustima kao čopor vukova i otkidali malo, pomalo sve vrijedno s nje i s mene. Dijelove koji su sami stvorili bacali su nemilosrdno u krvavu prašinu koja se podigla na poprištu borbe. I kada su je bezdušno raskomadali i ubili otišao sam ranjen i nemoćan s mjesta događaja. Oni su nastavili jako hrabro i zlurado cipelariti njezine ostatke. Zatim su obrisali zakrvavljene gubice i nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Svjedoci su nijemo promatrali i nisu priskočili u pomoć. Njih se to ne tiče, pa to nije njihova borba! A ionako nije bilo šanse da se je spasi, pa čemu se zamjerati?! Naučili su i primjenjivali lekciju koju je jedan pretkliničar, akademik sažeo u životnu filozofiju svoju i sive većine:  “Bolje kratkotrajno biti šuft i ljiga, nego principijelan i dugotrajno ispaštati!” Pa čemu principijelnost i humanost! Pa danas to više nitko ne cijeni! A ja sam uvijek odabirao principijelnost i ispaštanja.  Zato nisam nikad bio umrežen, pa sam često ostajao osamljen i pobijeđen na mjestima zločina. Njih je uvijek bilo previše, posebno zadnjih dvadesetak godina. Ali to je moj izbor i ne žalim se!  Navikao sam na to, ni prvi, ni zadnji put!
Ubijena je knjiga “Imunologija”  kojeg su stvarali N. Allegretti, I. Andreis, F. Čulo, M. Marušić, M. Taradi, D. Višnjić, D. Grčević, V. Lukinović-Škudar i D. Batinić.  Roditelji su je njegovali tri desetljeća, a nisu je ubili stranci, već njezini posvojitelji!  Žalim što je nestala 32-godišnjakinja koja je pomagala u odgajanju gotovo svih naših sadašnjih liječnika, na dobrobit njihovih bolesnika. Koga su grobari ponudili u zamjenu? Za sada nikog! Važno je uništiti, a onda će već vidjeti. Ma njima to nije ni važno, užitak je u destrukciji! I osveti meni osobno za desetljeća principijelnosti, jer sam odbijao valjati se s “akademskim plemstvom” u kaljuži!
P.S.  Od tada su protekle dvije godine, a studenti još nemaju udžbenik! (dodano u srpnju 2017.)
Nastava iz Imunologije 2017/2018 počinje također bez udžbenika 🙁  Glavno je uništiti! (dodano u studenom 2017.)

     Da li je djelotvornije financirati malo velikih znanstvenih projekata “elitnih” znanstvenika ili podržati puno malih produktivnih projekata brojnih znanstvenika? Da li veći znanstveni doprinos po uloženom novcu daje pristup “velika znanost” ili “mala znanost”? Službeni trenutni pristup MZOS je uložiti što manje novca i to samo u velike projekte, u centre “izvrsnosti”, u znanstvenu “elitu”, bespoštednu konkurenciju i socijalnu “snalažljivost” istraživača.
No suhoparna statistika demantira ispravnost ovakvog pristupa. Potvrđeno je da doprinos po uloženom dolaru ostaje isti ili čak pada s veličinom granta. Pogotovo je bolje za male zemlje, kao što je naša, imati mnogo manjih istraživačkih timova koji prate brojna znanstvena područja, jer kada dođe do značajnih proboja u nekoj znanstvenoj grani oni to na vrijeme uočavaju i imaju znanja kako to iskoristiti. To posebno vrijedi za sveučilišnu znanost, jer se znanje tako najlakše i najbrže širi.
Evo najvažnijih zaključaka iz znanstvenog članka Fortin J-M, Currie DJ (2013) Big Science vs. Little Science: How Scientific Impact Scales with Funding. PLoS ONE 8(6): e65263. doi:10.1371/journal.pone.0065263. :
“Our results are inconsistent with the hypothesis that concentrating research funds on “elite” researchers in the name of “excellence” increases total impact of the scientific community. Quite the opposite: impact per dollar remains constant or decreases with grant size. Highly cited studies are no more likely to result from large grants than from spreading the same funds among multiple researchers.
Finally, the most unique characteristic of universities is, arguably, their interface between research and teaching [22]. Our results suggest that impact is maximized by funding research as broadly as possible in university communities. This “many small” approach increases the teaching-research interface, and it increases total productivity.”
Članak u cijelosti pročitajte na izvornom web sjedištu PLOS ONE –>