Crtica iz mojih studentskih dana o neponovljivo ugodnoj i neugodnoj vožnji autobusom
Relacija je bila vrlo kratka, od Rebra do Šalate, ali za pamćenje. Dok je prepun minibus jurio nizbrdo od Rebra, krivudao zavojima, poskakivao zbog neravne ceste i potmulo stenjao uspinjući se na Šalatu, ja sam lelujao na zadnjem sjedištu stisnut između dviju zgodnih kolegica. Naime, poslije vježba iz patofize odlazili smo na nastavu na Šalatu najzgodnijim prijevozom, tj. službenim autobusom KBC-a. I tako smo zadnji tren utrčali u prepun autobus i probili se do naših kolega iz druge grupe koji su već zauzeli stražnja sjedišta. Jedna zgodna plavuša me pozvala da se stisnem između njih da ne stojim, a razumljivo, takova se ponuda ne odbija. Inače, još od malih nogu gotovo obvezno stojim u javnim prometalima da bi izbjegao ponekad neugodne situacije ustupanja mjesta starijima, djeci ili ženama poput primjedbe:
“Ne, ne treba. Kaj ti misliš da sam ja stara, da nemrem stajati, fakin jedan bezobrazan. Te je tak mama učila da vređaš fine gospođe!”. No vratimo se temi.
Nakon glasnih ispozdravljanja jedna zgodna kolegica se ustala, primila me lagano za nadlakticu i rekla : “Ajde sjedni tu s nama!” Mjesta baš i nije bilo, ali je ona otklonila moje sumnje da za nju ne bi ostalo mjesta: “Samo sjedni ti prvi, a ja ću se ugurati pored tebe”. I tako ja sjednem, a ona mi sjedne napola u krilo. Preplavila me milina! Osjetio sam fini miris njenog njegovanog tijela, ugodno mekoću oblina, dodir nježne baršunaste kože, lepršanje njene duge plave kose po mojem licu i toplinu njene noge pokrivene lepršavom minicom. Isključio sam se, utonuo sam u sanjarenje, a onda me prene njezin glas:
“Hej, čuješ, već te drugi put pitam! Kaj ste radili na Rebru? Mi smo imali vježbe iz propedeutike. A vi?” Mi, ne znam, nema veze, ništa važno pomislim, ali odgovorim:
“Vježbe iz patofize.” i pokušavam se sabrati kako da što bolje iskoristim ovaj prelijepi trenutak.
” I kaj ste radili?”
“Ma niš interesantno. Ovaj… tam neke dermatoglife.” prisjetim se s poslijednjim naporom i kažem rastreseno. Pogled mi klizi niz njen bijeli vrat prema poprsju gdje viri čipka koja ukrašava prelijepe oble bujne grudi.
“I kak to izgleda?” Oblije me rumenilo. Nije valjda uhvatila moj pogled, pa lanem: “Kaj to?”
“Pa vježba!” nastavlja ona zainteresirano.
“A to.” zastanem razmišljajući kako da preokrenem razgovor na zanimljivije teme, kad li se ubaci jedan “pametan” kolega.
“Pa znaš. Radi se o znanstvenom pristupu proučavanju kožnih crteža na prstima i dlanu.”
“Znam to. Ali konkretno, kaj ste radili?” Potpuno sam se isključio iz razgovora i uživao svim osjetilima.
“Proučavali smo otiske različitih dlanova. Premazivali svoje dlanove crnilom. Tražili majmunske brazde!” nasmije se on šeretski.
“A kaj je to?”
“Ma to ti je kad na dlanu umjesto dvije odvojene poprečne brazde imaš jednu, majmunsku. Uglavnom se to nalazi u ljudi s kromosomskim aberacijama. Na primjer Downov sindrom. Dakle u genetski defektnim.”
“Ne kužim kakva brazda. Daj mi pokaži.” reče ona i stavi svoj ispružen baršunasti, topli dlan u moju ruku. Pogledam i taman krenem kažiprstom po njenom dlanu i ostanem smrznut. Na njenom dlanu postoji majmunska brazda! Ne mogu vjerovati! Oblije me plima adrenalina, pocrvenim i zamucam:
“Ma nije to ništa. Tu neka crta. Pojma nemam.” neodređeno prođem prstom po njenom dlanu, zatvorim joj nježno dlan i ispustim njenu ručicu. I prije nego li sam se snašao kako da je zaštitim, ona ustraje i gurne svoj dlan pod nos kolegi. A on pametnjaković uskliknu slavodobitno:
“Pa ti imaš tu brazdu! Pogledajte kolege! Vidite ovu crtu! A joj! To je majmunska brazda!”
“Kakvu brazdu? Ne kužim! Zezaš se… Dajte da vidim vaše dlanove?” I sastanu se mnogi dlanovi jedan do drugoga u krug i doista jedna ruka kolegice se po palmarnoj brazdi razlikovala od svih ostalih. Nastade tajac. Bilo mi je neizmjerno žao kolegice. Pokušah je zaštititi, pa neugodnu tišinu pokušah razbiti:
“Ma to ništa ne znači na jednoj ruci. Bez veze! Radi se samo o jednom znaku, a za zaključak treba skup simptoma.” Potopila nas je neugodnost olovne tišine. Okovala nas nijeme na sjedištima. Besciljno i nevoljko zurili smo pokisli kroz prozore. Srećom smo već stigli na Šalatu i brzo se razišli.
Na moju žalost, od onda me kolegica nekako izbjegavala i površno, nevoljko pozdravljala uvijek u žurbi. Valjda joj je bilo neugodno što znam njezinu tajnu. Ali to doista ništa ne znači. U svakom pravilu postoje iznimke. Tako lijepa iznimka samo potvrđuje pravilo!
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.