Zgoda s predavanja iz fizike prof. dr. Dragice Winterhalter
     Kao brucoši polovica moje generacije slušala je fiziku na Veterini. Predavanja prof. Winterhalter su bila vrlo zanimljiva i stoga odlično posjećena. Katedra je obvezno bila pretrpana instrumentima i profesorica je uz pomoć tehničara Andrije izvodila demonstacije gradiva kojeg je predavala. Tako smo zorno vidjeli brojne fizikalne principe i zakone što je bilo vrlo zanimljivo. Posebno se to meni sviđalo, jer mi je u gimnazijskim danima fizika bila hobi, pa sam čak razmišljao da studiram fiziku i matematiku. Dilemu je produbio i moj uspjeh na natjecanjima “Nauku mladima”, jer sam godinama redovito osvajao prvo ili drugo mjesto na republičkoj i saveznoj razini. Profesorica Winterhalter se često pitanjima obraćala nama, studentima i na sva smo pitanja odgovarali s lakoćom. Ne zato što smo bili lumeni ili mladi Einsteni, već zato što je razina traženog znanja bila ispod gimnazijskog. Prema detaljnim objašnjenjima i uputama profesorice pokuse je izvodio neposredno rukama Andrija ili netko od studenata koga bi profesorica pozvala. Ako pokus ne bi uspio, zna se tko bi bio kriv!
I tako jednog dana dođe na red mjerenje atmosferskog tlaka. Na katedri komplicirana staklena aparatura u obliku U cijevi s više ventila i staklena laboartorijska čaša s oko 150 ml žive. Na vrhu objih cijevi visokih oko 90 cm su kruškolika proširenja. Trebalo je cijevi napuniti živom po sistemu spojenih posuda. Zatim zatvaranjem ventila na jednoj cijevi odvojiti drugu cijev od skladišta žive. Nakon toga na vrhu druge cijevi trebalo je zatvoriti ventil i konačno postaviti čašicu ispod izlaza druge cijevi i otvoriti ventil na dnu te cijevi. Naravno kako je cijev gore zatvorena ventilom, očekuje se da vrlo malo žive istekne iz cijevi u čašicu, toliko da ostane stupac od 760 mm kojeg drži atmosferski tlak. I nagađate već iz slike što se desilo. Profesorica je pozvala našu vrlo zgodnu kolegicu i davala joj upute što da radi. Moram iskreno priznati da ni danas ne znam jesu li upute bile pogrešne ili provedba, tek se odjedanput po stolu i podu rasula sva živa iz mjerne cijevi. Veće ovalne kapljice kotrljale su se najprije po stolu, a onda se rasipale u tisuću manjih na podu. Smijeh u dvorani, ali profesorica se ozbiljno naljutila:
“A joj, kao guska! Guska! Sad vidiš koju si glupost napravila. Lijepo sad skupljaj živu, a mi ćemo nastaviti.” Andrija je donio papiriće i čašicu i priskočio upomoć.
Ah koji je to bio prizor za uživanje i pamćenje. Poprilična minica, štikle i čučenje u raznim pozama. Za muški dio publike u kojima su provreli hormoni tog trenutka predavnje je prestalo. U realnost nas je natrag grubo gurnula profesorica kad je primjetila da više nitko ne sluša i ne odgovara na pitanja:
“Dosta cirkusa! Ajde na mjesto, nakon predavanja ćeš nastaviti.” Šteta, a tako smo uživali u … predavanju. No tinjala je nada nakon predavanja…!
Nakon predavanja doista je kolegica nastavila. Odmah se čopor nas muških gurao da joj pomognemo sakupljati živu. I kad je sve opet izgledalo sjajno i obećavajuće profesorica je rekla:
“Odlazi, pusti to muškima!”
I tako smo mi ostali skupljati živu po podu. S Andrijom!
Mjerenje barometarskog tlaka nismo nikad ponovili… A mjerenja treba ponavljati!

Crtica iz mojih studentskih dana o neponovljivo ugodnoj i neugodnoj vožnji autobusom

     Relacija je bila vrlo kratka, od Rebra do Šalate, ali za pamćenje. Dok je prepun minibus jurio nizbrdo od Rebra, krivudao zavojima, poskakivao zbog neravne ceste i potmulo stenjao uspinjući se na Šalatu, ja sam lelujao na zadnjem sjedištu stisnut između dviju zgodnih kolegica. Naime, poslije vježba iz patofize odlazili smo na nastavu na Šalatu najzgodnijim prijevozom, tj. službenim autobusom KBC-a. I tako smo zadnji tren utrčali u prepun autobus i probili se do naših kolega iz druge grupe koji su već zauzeli stražnja sjedišta. Jedna zgodna plavuša me pozvala da se stisnem između njih da ne stojim, a razumljivo, takova se ponuda ne odbija. Inače, još od malih nogu gotovo obvezno stojim u javnim prometalima da bi izbjegao ponekad neugodne situacije ustupanja mjesta starijima, djeci ili ženama poput primjedbe:
“Ne, ne treba. Kaj ti misliš da sam ja stara, da nemrem stajati, fakin jedan bezobrazan. Te je tak mama učila da vređaš fine gospođe!”. No vratimo se temi.
Nakon glasnih ispozdravljanja jedna zgodna kolegica se ustala, primila me lagano za nadlakticu i rekla : “Ajde sjedni tu s nama!”  Mjesta baš i nije bilo, ali je ona otklonila moje sumnje da za nju ne bi ostalo mjesta: “Samo sjedni ti prvi, a ja ću se ugurati pored tebe”. I tako ja sjednem, a ona mi sjedne napola u krilo. Preplavila me milina! Osjetio sam fini miris njenog njegovanog tijela, ugodno mekoću oblina, dodir nježne baršunaste kože, lepršanje njene duge plave kose po mojem licu i toplinu njene noge pokrivene lepršavom minicom. Isključio sam se, utonuo sam u sanjarenje, a onda me prene njezin glas:
“Hej, čuješ, već te drugi put pitam! Kaj ste radili na Rebru? Mi smo imali vježbe iz propedeutike. A vi?” Mi, ne znam, nema veze, ništa važno pomislim, ali odgovorim:
“Vježbe iz patofize.” i pokušavam se sabrati kako da što bolje iskoristim ovaj prelijepi trenutak.
” I kaj ste radili?”
“Ma niš interesantno. Ovaj… tam neke dermatoglife.” prisjetim se s poslijednjim naporom i kažem rastreseno. Pogled mi klizi niz njen bijeli vrat prema poprsju gdje viri čipka koja ukrašava prelijepe oble bujne grudi.
“I kak to izgleda?”  Oblije me rumenilo. Nije valjda uhvatila moj pogled, pa lanem: “Kaj to?”
“Pa vježba!” nastavlja ona zainteresirano.
“A to.” zastanem razmišljajući kako da preokrenem razgovor na zanimljivije teme, kad li se ubaci jedan “pametan” kolega.
“Pa znaš. Radi se o znanstvenom pristupu proučavanju kožnih crteža na prstima i dlanu.”
“Znam to. Ali konkretno, kaj ste radili?” Potpuno sam se isključio iz razgovora i uživao svim osjetilima.
“Proučavali smo otiske različitih dlanova. Premazivali svoje dlanove crnilom. Tražili majmunske brazde!” nasmije se on šeretski.
“A kaj je to?”
“Ma to ti je kad na dlanu umjesto dvije odvojene poprečne brazde imaš jednu, majmunsku. Uglavnom se to nalazi u ljudi s kromosomskim aberacijama. Na primjer Downov sindrom. Dakle u genetski defektnim.”
“Ne kužim kakva brazda. Daj mi pokaži.” reče ona i stavi svoj ispružen baršunasti, topli dlan u moju ruku. Pogledam i taman krenem kažiprstom po njenom dlanu i ostanem smrznut. Na njenom dlanu postoji majmunska brazda! Ne mogu vjerovati! Oblije me plima adrenalina, pocrvenim i zamucam:
“Ma nije to ništa. Tu neka crta. Pojma nemam.” neodređeno prođem prstom po njenom dlanu, zatvorim joj nježno dlan i ispustim njenu ručicu. I prije nego li sam se snašao kako da je zaštitim, ona ustraje i gurne svoj dlan pod nos kolegi. A on pametnjaković uskliknu slavodobitno:
“Pa ti imaš tu brazdu! Pogledajte kolege! Vidite ovu crtu! A joj! To je majmunska brazda!”
“Kakvu brazdu? Ne kužim! Zezaš se… Dajte da vidim vaše dlanove?” I sastanu se mnogi dlanovi jedan do drugoga u krug i doista jedna ruka kolegice se po palmarnoj brazdi razlikovala od svih ostalih. Nastade tajac. Bilo mi je neizmjerno žao kolegice. Pokušah je zaštititi, pa neugodnu tišinu pokušah razbiti:
“Ma to ništa ne znači na jednoj ruci. Bez veze! Radi se samo o jednom znaku, a za zaključak treba skup simptoma.” Potopila nas je neugodnost olovne tišine. Okovala nas nijeme na sjedištima. Besciljno i nevoljko zurili smo pokisli kroz prozore. Srećom smo već stigli na Šalatu i brzo se razišli.
Na moju žalost, od onda me kolegica nekako izbjegavala i površno, nevoljko pozdravljala uvijek u žurbi. Valjda joj je bilo neugodno što znam njezinu tajnu. Ali to doista ništa ne znači. U svakom pravilu postoje iznimke. Tako lijepa iznimka samo potvrđuje pravilo!