Novoraspisani natječaj za najbolji e-kolegij na Sveučilištu potakao me da opišem svoja iskustva

          Crtica opisuje događanja s mojim prijavama na natječaj za najbolji e-kolegij kroz više godina. Ima li tu išta vrijedno pisanja anegdote ili je to potvrda one narodne “Tko gubi, ima se pravo ljutiti!” prosudite sami!
     Početkom godine 2002. utemeljio sam “MefModlicu”, naš najveći i najstariji interaktivni sustav za e-obrazovanje temeljen na programu “Moodle”. Osam godina kasnije pojavila se njezina kopija, ali bez sadržaja, nazvana MEF-LMS prema mojim, na prevaru, iznuđenim uputama. Autori nisu htjeli da objedinimo oba sustava temeljena na istom programu, jer “sve počinje od njih i oni su za sve  zaslužni!”. Umjesto toga su kao žižak, nametnik u grahu, iznutra izjedali, rovarili i kopirali MefModlicu. No da se vratim natječaju.
      U ak. godini 2010./2011. prijavio sam se u elektronskom obliku na natječaj, a potrebnu papirnatu kopiju poslao sam dekanu na formalno potpisivanje. Naime trebao je potpisom potvrditi da sam član Fakulteta, ali me iznenadilo da je dekanu trebalo 8 dana da donese odluku o potpisivanju, pa je rok natječaja prošao. (Usput, dekanu sam bio mentor za doktorat!). Istražujući zakašnjenje saznao sam da je dekan prepustio potpisivanje prodekanu, a prodekan samoproglašenom autoru MEF-LMS-a. On je u mailu poslanom dekanu (kojeg mi je dekan pokazao na uvid) iznio niz netočnosti i neistina, te ustvrdio da je prijava „bezobrazna jer ne udovoljava uvjete natječaja“ (!?). Kako prodekan nije htio sam odlučiti proslijedio je to na sastanak dekanskog kolegija. Ne znam kakvu je odluku donio dekanski kolegij, ali na moje inzistiranje sam na kasnijem sastanku s dekanom valjda sve razjasnio i dekan je zakašnjelo ipak potpisao. Izbacio je rečenicu gdje se spominje da postoji MEF-LMS kao kopija MefModlice jer „ne treba prljavi veš iznositi izvan kuće“. Ocjenjivački sud za ocjenu prijavljenih kolegija donio je ispravnu odluku “da se prijava diskvalificira zbog zakašnjele dostave materijala u pisanom obliku.” Također su odbili moju zamolbu da barem na svom webu uz naznaku da sam zakasnio navedu i razlog (“jer je papirnata verzija zakasnila zbog nemara Uprave Medicinskog fakulteta).
     Tvrdoglav, kakav već jesam, ponovio sam svoju elektronsku prijavu na natječaj 2011./2012. Međutim, opet isti scenarij. Ovaj put isti dekan “nije imao vremena potpisati” moju prijavu 24 (dvadeset i četiri!) dana. Tek nakon upornog podsjećanja i prijetnje da ću poslati dopis Rektoru, potpisao je pola sata prije kraja radnog vremena zadnji dan prijave! Odmah sam poslao prijavu zadnji tren. Ovaj put dekan nije htio sa mnom razgovarati jer je “prezauzet”, pa “će me pozvati na razgovor”. Konačno, očekivano od razgovora ništa! Za zadnji razgovor koji sam s njim imao najavio sam se i čekao preko godine dana! Međutim nakon par dana je poslužitelj Web.mef, pa dakle i predloženi e-kolegij, postao nedostupan, jer je nepoznati počinitelj (koji ima ključeve Zavoda!) oštetio hardver grubom fizičkom silom ?! Valjda čekićem ili nogom razbio je poslužitelj!? Prijavio sam neshvatljivo divljaštvo Upravi i pozvao ih da pozovu policiju, ali sve je završilo na obećanjima i poznatom pristupu “ne talasaj, pa mi smo najbolji!”. Trebam li napomenuti da sam uz obilaženje svih instanci na Fakultetu uspio ishoditi da poslužitelj osposobim tek nakon dva tjedna! I tko je dobio nagradu?!
   Od natjecanja sljedećih godina sam odustao, ne zbog malodušnosti i pomanjkanja snage za borbu, već nagrada nije vrijedna toliko truda i živciranja, a s druge strane ne želim im dati gušta da se smiju mojoj upornosti, a naslađuju svojom pobjedom! Protiv umreženog klana se teško boriti, jer su u današnje vrijeme oni u većini! A i e-kolegije nisam stvarao za nagradu, nego zbog studenata i dobrobiti njihovih budućih bolesnika!

Kako i zašto se pametna ploča našla u nemarnom, pa i neprijateljskom okruženju

     Crtica opisuje zlu sudbinu pametne ploče na našem Fakultetu. Naravno nije ploča pametna, već interaktivna, a naziv joj potječe od engl. “smartboard”. Radi se o edukacijskom i prezentacijskom pomagalu koje se sastoji od tri povezana hardvera: pametne ploče, računala i projektora, te od neobveznog softvera za ploču. Na ploču se projicira ekran računala, a s ploče se može prstom ili posebnim “olovkama” upravljati računalom. Uz dodatak dodatnog softvera za ploču instaliranog na računalu, ploča dobiva nove mogućnosti dodatne interakcije u svim programima na računalu.
     I tako sam jednog lijepog dana slučajno načuo šuškanja na hodniku da je stigla nova, pametna ploča! Već uhodano, uobičajeno, nitko nas, nastavnike, nije ni pitao trebamo li ploču i što bismo s njom. Ali ipak me razveselilo da pomalo prolaze vremena zelene ploče, krede i spužve! Međutim ploča se našla u neprijateljskom okruženju i najprije je nekoliko mjeseci odležala na rezervnom položaju, u rovu, u skladištu. Zatim se pomakla, ali ne na prvu liniju nastavne fronte tj. u najveću i najopremljeniju našu predavaonicu. Nije se pojavila ni da drugoj liniji, tj. u nekoj od manjih dvorana za nastavu. Kad sam već i posve zaboravio da je uopće pojačanje i stiglo, jednog dana otkrio sam je u Maloj vijećnici, koja je manja dvorana predviđena za sjednice i sastanke, a samo iznimno za nastavu. Bila je tamo zakucana na zid, ali nekompletna, nefunkcionalna. Nedostajala je donja konzola za upravljanje, kao i spoj s računalom i projektorom. Ne trebam ni napomenuti da, osim ploče, nije bio ni instaliran pripadajući softver! Dakle potpuno neupotrebljiva bačena je na bojište da se sama snalazi!
    Prolazili su mjeseci, a ona je hrabro ustrajala u nezainteresiranom okružju i izdržavala, doduše nefunkcionalna, u neprijateljskom obruču. Pričaju mi da je jednog dana grubo napadnuta s običnim flomasterom za staklo! Naime, neupućeni nastavnik ju je zamijenio s običnim bijelim panelom, kojemu je jako slična, i išarao je njezinu specijalnu reflektirajuću površinu običnim flomasterom! Tako se ona crvenila od flomastera, a mi od stida! No, prema govorkanju, nije to najgore što je okusila u neprijateljskom okruženju. Nakon čišćenja i oštećenja koje je preživjela, konačan smrtni udarac zadala joj je kreda! U boji! Bezdušno je zagrebala njenu površinu i učinila je trajno poraženom, neupotrebljivom,ubijenom!
    Pa kako smo mogli dopustiti da nastavnici budu neinformirani? Kolika je moja odgovornost za to? Svi koji me se još sjećaju znaju da sam bio nepopravljivi entuzijast u uvođenju informacijskih tehnologija (IT) u nastavu i poslovanje Fakulteta. Prvih desetljeća su nas, informatičke pionire, ignorirali i nismo imali neprijatelje, a naša se aktivnost promatrala uglavnom s podsmjehom i čuđenjem: “To su tam neki zanesenjaci, koji se igraju nekorisnim stvarima, koje će tak i tak brzo nestati!”. No kad su se počeli vrtjeti veći novci oko IT bili smo svi redom izbačeni iz odlučivanja i iz svih povjerenstava. Informatička služba, a posebno njezin voditelj, bivši srednjoškolski nastavnik tehničkog odgoja, vršili su pritisak na Upravu da nas isključe. A i stav Uprave najbolje ocrtava izjava prodekana za financije: “Kompjuteri su pomodarstvo, koje će brzo prestati!” Tadašnju klimu na Fakultetu najbolje ocrtava primjer kad sam želio besplatno organizirati tečaj za nastavnike o uporabi informatičkog programa za stvaranje baze pitanja i provođenja pisanih ispita (ParScore, ParTest). Tadašnji Prodekan za nastavu se tome neočekivano, potpuno nerazumno žestoko usprotivio riječima: “Možeš držati tečaj, ako baš želiš, ali iznajmi si dvoranu na Fakultetu i plati najam!” Zbog takvog stava Uprave nisam želio doživjeti isto s tečajem za uporabu pametne ploče. Kakva je sudbina pametne ploče danas ne znam! Vjerojatno čami u ropotarnici!