Tko se vara? Svi se međusobno varamo smatrajući da su danas pisani ispiti pouzdani i dostatni kao samostalan način procjene znanja. Pisani ispiti su jednostavni za provođenje, objektivni su, omogućuju istodobnu brzu provjeru znanja velikog broja ispitanika, lako i automatski se vrednuju novom tehnologijom, brzo se dolazi do rezultata, lako arhiviraju i općenito imaju niz prednosti pred usmenim ispitima, koju su jako subjektivni, dugotrajni, neugodni za studente i nastavnike, podložni korupciji. U čemu je onda problem s pisanim ispitima? Problem je dobra komunikacija internetom, odnosno nemogućnost da se sačuva tajnost baza pitanja. Koliko god se nastavnici trudili sve naše baze pitanja su na internetu. Primjerice u razgovoru s budućim docentima na tečaju “Umijeće medicinske nastave” polaznicu izjavljuju da se prodaju skripte s našim bazama pitanja. Nekoć smo se kao malo društvance nakon ispita našli u kafiću i prepričavali dojmove s ispita uključujući i komentare i odgovore na pitanja. I mali broj pitanja ostao je u sjećanju pojedinaca.
Danas se sva pitanja publiciraju u sustavima na internetu i traju godinama i desetljećima. Tako se studenti dovode u napast da uče po pitanjima. Pogotovo što u našem društvu nakon osamostaljenja, cvjeta erozija morala, korupcija, nepoštenje, “snalažljivost”, a etičnost i poštenje se ne cijene! Više se ne “isplati” ulagati puno vremena u učenje iz udžbenika, jer je puno brže učiti rečenice kao odgovor na pitanja koja će se pojavljivat u testu. Što više, nije potrebno ni razumjeti pitanja i odgovore, već ih učiti kao stihove. Ponekad čak ni to! Dovoljno je zapamtiti da je primjerice na “ono pitanje o učinku TSH na štitnjaču točan odgovor onaj koji je najduži”! Netko tko zna recitirati čak i 1000 rečenica (pitanja) iz nekog kolegija, sigurno time ne dokazuje da razumije i zna gradivo!
A i varanje na pisanom ispitu služeći se nedozvoljenim sredstvima tijekom testa je jako unaprjeđeno tehničkim napretkom. Ne radi se samo o internet komunikaciji, mobitelima, već i minijaturnim zvučnicima u ušima tzv. “bubama”, malim špijunskim kamerama, pametnim satovima itd.
Nastavnici se varaju da su pisani ispiti stvarno dobar i dovoljan mjerni instrument za procjenu znanja. Varamo studente da položenim ispitom doista dokazuju da posjeduju potrebno znanje. S druge strane studenti varaju nastavnike učeći po pitanjima koje su ilegalno prenijeli u baze na različitim zatvorenim forumima na internetu. Studenti varaju i sami sebe, jer se položenim ispitom uljuljavaju u lažno uvjerenju da su stekli znanje potrebno za budući liječnički poziv. Varaju se i kad misle da je najvažnije položiti ispit, bilo kako, a znanje će sakupiti kasnijim učenjem kad budu imali vremena i kad im bude potrebno.
Mi varamo i društvo jer položeni ispiti ne štiti društvo od nadriliječnika. U konačnici varamo bolesnike koji svoje izlječenje, zdravlje, pa često i život daju s punim povjerenjem liječnicima upitnog znanja.
I kako izgledaju rezultati testova i reakcije nastavnika i studenata na njih? Evo dva primjera s naše Katedre. Nekoć davno, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dogodilo se samo jednom iznenada da je u prvom ljetnom roku blizu 90% studenata položilo pisani test. Kako je rezultat odstupao značajno od uobičajenog (oko 55 do 60%) svima je bilo jasno da je test probijen i Predsjednik Katedre i Zavoda, prof. Allegretti je odmah poništio rezultate i najavio ponavljanje ispita za dva dana. Nažalost, Fakultetsko Vijeće je sutradan poništilo poništenje pod geslom koji vlada i danas: “Mi smo najbolji i ništa loše nam se ne može dogoditi!”). Ipak, internom istragom utvrđeno je što se dogodilo i neoprezna asistentica je pristala na sporazumni prekid radnog odnosa. Danas se događa da test položi oko 95% studenata, a većina nastavnika ne vidi u tome nikakav problem, štoviše time se hvali, jer je to njihova zasluga kao izvrsnih nastavnika!
Navest ću drugi primjer kad smo prije internetske ere uvodili pisane ispite iz novih predmeta (Građa i funkcija CNS-a). Odlučili smo tada da testirano pouzdanost našeg novog testa kao mjernog instrumenta znanja naknadnim usmenim ispitivanjem. Najprije smo proveli test, a kuvertirane rezultate smo držali u tajnosti. Nakon toga smo proveli usmeni ispit pri čemu ispitivač nije znao uspjeh pojedinog studenta na pisanom ispitu. Usporedba ocjena na pisanom i usmenom ispitu je pokazala izvrsnu korelaciju, posebno kod nekih temeljiti, “znatiželjnih” nastavnika. Primjerice, ispitujući dvadesetak studenata ja sam tada pogriješio samo jednu ocjenu (umjesto ocjene na testu 4, ocijenio sam na usmenom 3)! U današnjim danima događalo mi se često da studenti koji su na testu dobili 3 ili čak 4 padnu ispit zbog totalnog neznanja osnovnih pojmova. (Odlično ocijenjene studente odlukom Katedre nismo pitali usmeno!?).
I koje je rješenje problema nastalog pojavom interneta s jedne strane i erozijom morala i poštenja nastalom nakon osamostaljenja Hrvatska? Neki vide rješenje u neponavljanju pitanja kroz više (barem 3 do 4) godina. Sigurno je da ta mjera donekle djeluje, ali internet pamti puno, puno duže! Drugi vide rješenje u stvaranju stalno novih pitanja. To zahtijeva velik trud nastavnika, a i nije moguće iz ograničenog gradiva stalno stvarati nova dobra pitanja, a da se ne zapadne u ispitivanje nevažnih detalja. Neki nastavnici uočavaju problem i nastoje ga riješiti pitanjima koja traže znanje sve manjih i manjih, nevažnih detalja. Time započinje začarani krug da testovi postaju “preteški”, čak i za nastavnike, pa su studenti prisiljeni bilježiti pitanja i učiti po njima. Neki su pokušali ometanje mobitela u ispitnim dvoranama, ali to je zabranjeno zakonom. Neki misle da se problem može riješiti apeliranjem na savjest i moral studenata edukacijskim djelovanjem i osvješćivanjem studenata o štetnosti varanja. Za nastalo stanje odgovorni smo mi, nastavnici, a ne studenti!
Vjerujem da u našem društvu, posebno u sustavu gdje zakon propisuje mnogo (najmanje 6) ispitnih termina godišnje, pisani ispiti na mogu biti jedini način ispitivanja. Vjerojatno je najbolje rješenje da testovi budu samo kratko, kvalifikacijsko ispitivanje za pristupanje obveznom usmenom ispitu! Time se gubi velika važnost testa, pa slabi pritisak na učenje pitanja i varanje tijekom testa. Za nastavnike je to puno više posla, ali ne zaboravimo da konačno znanje studenata ne ovisi o nastavnim planovima, metodama ili programima, već isključivo o načinu vrednovanja znanja! Htjeli mi to ili ne, studenti će usvojiti ona znanja i vještine i to na onoj razini, koju smo mi odredili našim načinom ispitivanja! Ako cilj učenja postane dobro rješavanje pisanog testa, prava svrha učenja je potpuno promašena. “Studenti medicine ne uče da bi položili test. Uče da se pripreme za dan kad će oni jedini stati između bolesnika i groba!” (Mark Reid)
Author Archive
Kratka anegdotalna priča o prijevozu tekućeg dušika
Smrznute uzorke stanica čuvali smo u tekućem dušiku na -196 °C još od sedamdesetih kad sam nabavio za Zavod propisanu banku tkiva u obliku velike posude od kojih pedesetak litara. Kako se posuda grije i dušik isparava, nadolijevao sam redovito iz manje posude tekući dušik koji sam u opasnoj misiji svojim osobnim automobilom dovozio svakih desetak dana iz Instituta “R. Bošković”. Događaj datira početkom osamdesetih. Nakon godišnjih odmora trebalo je prevesti više dušika jer se banka stanica nije redovno punila, pa sam odlučio uzeti cijelu polupraznu banku da ne odlazim po dušik 4, 5 puta. Izvadio sam prednji stolac do vozača i tako uz pomoć laboranta Borisa ukrcao veliku posudu (banku) u auto i otišao na kratku relaciju do Ruđera. Pri povratku zaskočila me je iz pokrajnje ulice milicijska patrola. Valjda sam bio sumnjiv zbog prespore vožnje, a razgovor je, uz malo pjesničke slobode, tekao otprilike ovako.
Prišao mi je milicajac, uobičajenog smrknutog lica, s gustim crnim brčinama i nakon što je rukom brzo dodirnuo kapu sa zvijezdom u znak pozdrava rekao je zatežući:
“Druže, saobraćajna, vozačka.” Naravno pružio sam mu obje knjižice. On ih je dugo pregledavao, obilazio auto, straga, sprijeda, a onda upitao.
“Bre, šta ti je u toj boci?” upirući prstom na veliku posudu, tj. našu banku tkiva.
“Ja sam liječnik, profesor na Medicinskom fakultetu. A to je dušik iz Instituta Ruđer Bošković.”
“Dušik? A jel to spada u prevoz opasne materije? Jel to azot? Jel može da uduši čoveka? ”
“Ma ne, on je glavni sastojak zraka. Potpuno bezopasan.” odgovorih.
“Ne razumem, ako tog gasa ima u vazduhu što ga onda voziš u boci.”
“Pa u boci je tekuć.”
“Vazduh u tečnom stanju? Ništa ne razumem.” vrti on nepovjerljivo glavom.
“Jako je ohlađen da hladi stanice.” odgovorih nevoljko, nespreman za duga objašnjenja.
“Nije loše. Leto je vruće. A da li bi mogli s tim hladit i našu milicijsku stanicu?”
“Ma ne, ovdje se smrzavaju stanice tkiva, razumijete. Žive stanice.”
“Pa što bre odma ne kažeš. Razumem. Ćelije, zar ne?”
“Da, da, jel mogu sad ići?” kažem pružajući ruku da mi vrati dokumente.
“A jel mogu ja da vidim što je unutra?”
“Možete, al je unutra mrak i niš se ne vidi.”
“Svejedno, druže otvori!” Izvukao sam veliki čep i iz boce je počela izlaziti para. Zapravo hladni dušik kondenzirao je vlagu iz zraka. Para je tkala laganu, prozirnu koprenu koja je nježno u valovima klizila niz bocu, lelujala po podu automobila i tajanstveno nestajala.
“Pa tu je vrelo, a ne hladno. Mogu da probam rukom?”
“Ma ne! To nikako, gadno bi se opekli!”
“Opekao bi se na hladnom! Je ti to mene zavitlavaš?”
“Ozbiljno vam kažem. Smrznuo bi vam se prst i postao bi krhki ko staklo. Malo ga kvrcnete i ode prst. Pukne ko staklo!” E tu sam doista pretjerao s objašnjavanjem. Pogledao me s nevjericom, strogo i ispitivački.
“Neću da rizikujem, al profesore moj, keve mi, ništa ti ja ne verujem! Čak ni to da si naučnik ili lekar. Šta bre da radim s tobom? … Možda da se konsultujem s drugarom u autu.” Sad je situacija postala ozbiljna, pa se brzo pokušah izvući prijedlogom:
“Pa fakultet je tu blizu. Vozite za mnom pa ćete vidjeti da govorim istinu.” On je samo zavrtio glavom, otišao do “drugara” u autu, nešto raspravljao, upirao prstom u mene i u svoju glavu, a onda se vratio k meni.
“Vozi!” izusti osorno. I ja sam krenuo oprezno prema fakultetu, a oni za mnom. Parkiramo jedan pored drugog. Objasnih da moram otići po našeg tehničara Borisa da mi pomogne odnijeti banku u podrum. Kad se na parkiralištu pojavio Boris u bijeloj kuti i začuđen potvrdio moju priču, milicajac mi je nevoljko, nezadovoljan, kolutajući očima gurnuo dokumente pod nos. Odlazeći do svog auta, bez pozdrava, klimajući glavom mrmljao si je tiho kroz brčine nešto kao:
“Ludog li profesora!”