Kako je likvidirana podmuklo iz zasjede!
Imala je 32 godine. Bila je dobro prihvaćena, voljena, dotjerana, uvijek spremna pomoći. Preboljelja je dječje bolesti i razvila se u zrelu poželjnu ljepoticu. Pomagala je mnogim generacijama i bila svojim znanjem na usluzi svima koji su to znanje trebali. U svakom izdanju sve poželjnija. Za sljedeće, osmo poboljšanje sve smo dogovorili i nije bilo primjedba. Osmo ruho je bilo potpuno dotjerano, trebalo je dodati samo jedan od 22 gumba na predivnoj haljini. I kad je sve bilo pripravno za novo ruho ubijena je neočekivano, mučki, iz zasjede, bez razloga. Naprosto neshvatljivo, iz niske osvete i jala kolegi-jalnih amoralnih čovječuljaka.
Diverzija je započela kad sam otišao u mirovinu. Najprije je podmuklo namamljena u pomno planiranu klopku. Navlakuša je bio poziv “nadležnog bana” na tobožnji dogovor oko novog ruha, dotjeravanja po 9. put koje bi se trebalo dogoditi za 4 do 5 godina. Pomalo neobično, dugoročno planiranje bilo je samo izlika da se je dovede na brisani prostor u sačekušu. Ali dogovor se nije mogao odbiti. Tamo su već bili pripravni krvožedni egzekutori veseleći se prljavom poslu. Umočen u močvaru do grla s lažnim smiješkom i licem nevinašca plutala je iznad žabokrečine glava čovječuljaka koji je čvrsto stiskao batinu u ruci. Ne, nije mu bilo neugodno. Dvolično probijanje kroz močvaru je njegov stil života. Drugi, koji nije ni sudjelovao u stvaranju ljepotice, se za napad pripremao kao nametnik u grahu, kao grahov žižak. Pritajen, podmukao tražio je način da se iznenada prišulja s leđa, progrize sitnu rupicu i da kroz nju isiše sadržaj. To je njegov stil napredovanja. Već je mnogo puta to napravio i zatim se glasno hvalio kako je upravo on zaslužan za sadržaj, kako je to njegovo veliko djelo, kako je sjajan, a tek kako bude kad dovrši. Obećanja, uglavnom prazna, pršte uobičajeno na sve strane po onoj Goebbelsovoj maksimi: “Ako kažete veliku laž i ponavljate je mnogo puta, ljudi će povjerovat da je to istina!” Treći se tobože dušobrižnik dobronamjerno s licem mumije sakrivao iz stabla višnje podmuklo čekajući svoj trenutak za završni, smrtonosni udarac. Bilo je i takvih koji su se u grču neodlučnosti, naoko nezainteresirani radovali raspletu događaja. Spremno će se prikloniti pobjedniku. A neki su se pritajili i čučali manji od makovog zrna čekajući pobjednike da im prodaju svoj obraz za Judine škude.
I nije bilo teško na zatrovani, mafijaški način likvidirati 32-godišnjakinju. Potpuno neravnopravna borba krvoločnog čopora i nje, jedinice. Njeni su roditelji bili već davno umrli, teško bolesni ili odsutni. Ostao sam na poprištu samo ja koji sam je pokušao zaštititi. Zvuči potpuno suludo, ali napali su je većinom oni koji su se kasnije pridružili u njenom dotjerivanju?! Opkolili su nas sa svih strana i trgali nemilosrdno dio po dio. Zaletali su se zakrvavljenih očiju sa smrdljivom pjenom na ustima kao čopor vukova i otkidali malo, pomalo sve vrijedno s nje i s mene. Dijelove koji su sami stvorili bacali su nemilosrdno u krvavu prašinu koja se podigla na poprištu borbe. I kada su je bezdušno raskomadali i ubili otišao sam ranjen i nemoćan s mjesta događaja. Oni su nastavili jako hrabro i zlurado cipelariti njezine ostatke. Zatim su obrisali zakrvavljene gubice i nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Svjedoci su nijemo promatrali i nisu priskočili u pomoć. Njih se to ne tiče, pa to nije njihova borba! A ionako nije bilo šanse da se je spasi, pa čemu se zamjerati?! Naučili su i primjenjivali lekciju koju je jedan pretkliničar, akademik sažeo u životnu filozofiju svoju i sive većine: “Bolje kratkotrajno biti šuft i ljiga, nego principijelan i dugotrajno ispaštati!” Pa čemu principijelnost i humanost! Pa danas to više nitko ne cijeni! A ja sam uvijek odabirao principijelnost i ispaštanja. Zato nisam nikad bio umrežen, pa sam često ostajao osamljen i pobijeđen na mjestima zločina. Njih je uvijek bilo previše, posebno zadnjih dvadesetak godina. Ali to je moj izbor i ne žalim se! Navikao sam na to, ni prvi, ni zadnji put!
Ubijena je knjiga “Imunologija” kojeg su stvarali N. Allegretti, I. Andreis, F. Čulo, M. Marušić, M. Taradi, D. Višnjić, D. Grčević, V. Lukinović-Škudar i D. Batinić. Roditelji su je njegovali tri desetljeća, a nisu je ubili stranci, već njezini posvojitelji! Žalim što je nestala 32-godišnjakinja koja je pomagala u odgajanju gotovo svih naših sadašnjih liječnika, na dobrobit njihovih bolesnika. Koga su grobari ponudili u zamjenu? Za sada nikog! Važno je uništiti, a onda će već vidjeti. Ma njima to nije ni važno, užitak je u destrukciji! I osveti meni osobno za desetljeća principijelnosti, jer sam odbijao valjati se s “akademskim plemstvom” u kaljuži!
P.S. Od tada su protekle dvije godine, a studenti još nemaju udžbenik! (dodano u srpnju 2017.)
Nastava iz Imunologije 2017/2018 počinje također bez udžbenika 🙁 Glavno je uništiti! (dodano u studenom 2017.)
Author Archive
Što bi tu moglo biti zanimljivo i vrijedno pisanja anegdote?
Ne bi li trebao biti zadovoljan što odlazim u mirovinu s navršenih 65 godina života i radnim stažom od 41 godine, bez ijednog dana bolovanja u dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji. Pa oduvijek sam smatrao da treba, kad se steknu uvjeti za mirovinu, jednostavno otići u tišini i dati mjesto mladima. Volio sam svoj posao, i znanstveni i nastavni i stručni. Radeći sa studentima nisam ni osjećao neumitno protjecanje vremena. Naime, svake se akademske godine pojavljuju naraštaji studenata iste dobi, pa se nekako izgubi osjećaj da starimo! Studenti su uvijek jednaki, mladi, pametni, prpošni, i ne stare! To nekako stvara u nama lažan dojam da se to odnosi i na nas, nastavnike, ali godine idu!
Tako sam ja nakon stjecanja uvjeta za mirovinu očekivao miran odlazak. Ali su se “kolege” pobrinuli da mi prirede neočekivano razočaranje na kraju radnog vijeka. Nisam tražio produljenje radnog odnosa, kao brojni moji kolege vršnjaci, iako je bilo rasprave na Katedri da ostanem budući da nemamo nastavnog podmlatka. Naime Ministarstvo nije raspisivalo natječaj za nova radna mjesta, premda je tijekom zadnjeg desetljeća više profesora otišlo u mirovinu. Na problem kadrovskog neobnavljanja Katedre ukazivao sam mnogom puta, posebno dok sam obnašao dužnost Predsjednika Katedre i Pročelnika Zavoda. Više puta sam govorio u Vijeću, prezentirao stanje i projekcije za 10 godina, ali bez rezultata. Obično se sve svodilo na to: “A joj! Opet Vi! Ajde recite, ako baš morate!” i nakon 15 minuta: “Dobro, sad možemo na sljedeću točku dnevnog reda!” Nema rasprave, ni zaključaka, a kamoli akcije! A pretkliničke struke i znanost su nam u slobodnom padu! Takva uhodana (ne)reakcija Vijeća me podsjeća na vic u kojem čovjek skoči s nebodera i kaže: ” Koje li gluposti da je skok s nebodera pogibeljan! Pa evo, već sam stigao skroz do prvog kata i niš mi se nije dogodilo!” No takvo uigrano funkcioniranje Vijeća tema je za jednu novu anegdotu, pa se vraćam temi.
Jedng podnedjeljka popodne pred sam kraj radnog vremena nazvao me Dekan i počeo nagovarati da ipak sutra do sjednice Vijeća predam zahtjev za produljenje radnog odnosa za godinu dana, jer je to u interesu Fakulteta, budući da nemamo dovoljno nastavnika. Objasnio sam mu da je to protiv mojih principa, ali on je ustrajao i nakon dvadesetak minuta nagovaranja sam obećao da ću razmisliti do sutra. I sutradan sam pristao i napisao zahtjev, životopis i priložio mišljenje Katedre. Budući da sam bio član Vijeća pojavio sam se tog poslije podneva na sjednici. Tu se između ostalog raspravljalo o produljenu radnog odnosa za brojne kolege i rutinski odobravalo. Međutim, mene su izdvojili kao “poseban slučaj”, jer je Dekanski kolegij zaključio da mi mogu produljiti radni odnos samo ako do sjednice na Sveučilištu (koja se odražava za 4 dana) bude odobreno novo radno mjesto docenta?! Raspis za ispražnjena radna mjesta tražimo desetljećima bezuspješno, pa je postavljen uvjet da se raspiše mjesto za 4 dana ruganje zdravom razumu! Iznenađen i razočaran tražio sam da se moj zahtjev povuče, ali Dekan je ustrajao. Možda je time htio oprati nečistu savjest, ne samo što me nagovorio i izložio neugodnosti, već što sam mu ja bio mentor doktoratu. I stavio je to na glasovanje. Jedan glas nije bio “za” takvo rješenje (pogodite čiji!). Naravno moj! Nakon toga sam zadnji radni dan ne 5, već 30 minuta prije 12 sati dobio pisani dekret Dekana o odlasku u mirovinu.
I danas se pitam kome i zašto je to trebalo? Znam da je tome najviše doprinjela niska osveta kolege kumulativca, jer sam kao član povjerenstva bio načelno protiv primanja kumulativaca u radni odnos na našoj Katedri. Naime kumulativca viđamo na Zavodu eventualno nekoliko puta godišnje po desetak sekunda koliko traje put između ulaznih vrata u Zavod i vrata predavaonice. I brojni neprijatelji stečeni odbijanjem ” kolegijalne suradnje” dok sam bio predsjednik Upisne komisije na fakultet dali su svoj niski obol osvete. A tome je kumovala i moja tvrdoglava principjelnost na ispitima i u svim situacijama u fakultetskom životu. Ali ja se na žalim. To je bio moj izbor!
I nije me pogodio odlazak u mirovinu, ni odluka umreženih članova Dekanskog kolegija, ni niske osvete sitnih duša, pa čak ni neshvatljivo ponašanje Dekana, već nijema šutnja stotinu mojih dojučerašnjih kolega, od kojih su mi neki čak i prijatelji!