Marionete? Lutkarska predstava na Fakultetu? Ma ne, uobičajene predstave na Vijeću!
Pomalo satirični, ali po mojem mišljenju istinit prikaz prakticiranja demokracije “na špagicu” u donošenja odluka u Vijeću. Bio sam član Vijeća gotovo 35 godina, pa mi se čini da sam dobro upoznat s načinom njegova funkcioniranja. Zbog želje da poboljšam Fakultet, zbog svojih principa i osjećaja pravednosti suprotstavljao sam se cijelom Vijeću stotinama puta, uglavnom s malim ili nikakvim učinkom. Kao da je predsjedavajući posjedovao magičnu špagicu, pa kad bi upitao “Tko je za?” povukao bi špagicu spojenu na ručice delegata koje su automatski skakale u zrak. Nakon sastanka prilazili bi mi brojni kolege i u četiri oka, osvrćući se da ih tko ne čuje, šaptali: “Baš si dobro diskutirao i predlagao, ali, znaš, tu se, nažalost, niš ne može!” To me od svega najviše ljutilo! Ako “nemaš muda” izreći javno svoje mišljenje, zadrži ga za sebe ili ako baš moraš podijeli ga sa svojim kućnim ljubimcem ili izreci doma, potiho, na WC-u. Ipak neke odluke donijete u brojnom tijelu, Vijeću, ponekad su se mogle promijeniti u Savjetu, koji je brojio samo tridesetak članova. No u osamostaljenju Hrvatske Savjet je sam donio odluku da sam sebe ukine. Dugogodišnji staž u onom i ovom društvenom sistemu omogućuje mi usporedbe “demokratskih” procesa. Primjerice, kako je tekao izbor dekana nekoć i danas.
Nekoć u onom “crnom neslobodnom komunizmu” odluke su se donosile na “demokratski” način glasanjem u Vijeću. Primjerice pri izboru dekana izašao bi pred Vijeće partijski sekretar, obično već akademik, ili barem profesor i paradirajući ispred katedre nadmeno, kao puran, izjavio bi autoritivnim i svečanim glasom:
“Drugovi, partijska ćelija je svestrano razmotrila kandidate i predlaže druga N.N. kao najboljeg i jedinog kandidata. S tim se prijedlogom slažu i drugovi iz Grada. Ima li netko nešto protiv?”
Sačekao bi par formalnih sekunda i ponovio “Nema nitko protiv! Drugovi slažemo se!?” Dežurni klimavci iz prvog reda u odijelima i kravatama, a bome poneki i s leptir mašnom, bi već oduševljeno i nestrpljivo poskakivali i ushićeno klicali: “Nema nitko! Idemo na glasanje! Bravo N.N! Ajmo brzo!”
“Onda drugovi predlažem izbornu komisiju u sastavu: predsjednik …” I tako bi izdeklamirao 4, 5 imena. Ima li ko protiv partijskog prijedloga? Nema! Onda molim drugove iz komisije da podijele glasačke listiće za tajno glasanje.”
Glasački listići su bili već unaprijed pripremljeni i na njima je naveden, naravno, jedan kandidat i 3 mogućnosti “De; Ne; Suzdržan”. Nakon što su podijelili glasačke listiće sakupljali su ih. Mnogi su članovi Vijeća s ushićenjem javno paradirali i pokazivali okolo svoj listić na kojem je bilo zaokruženo “Da”. Glumili bi veselost i žurili do druga profesora, obično kliničara, da mu unaprijed i među prvima ponizno čestitaju.
A kako teče izbor u ovom novom “slobodnom i demokratskom” društvenom sistemu? Nema jednopartijskog sustava, ali postoje interesni klanovi i umrežene hobotnice, rodjaci, kumovi, zemljaci, “naši dečki” itd. Sve borbe među klanovima se odigravaju zakulisno, a po hodnicima povremeno šaptom procure pojedina imena. Mi koji nismo nikad bili članovi neke partije ili stranke, koji nismo umreženi sada smo samo promatrači. I na kraju se klanovi i političke stranke obično dogovore za jednog kandidata. Formalno se raspisuje natječaj i bira se “program, a ne čovjek”. Ali sve se zna unaprijed. Oni rijetki koji se drznu da se sami kandidiraju, bez podrške klana, stranke i Dekanskog kolegija, uvijek dožive pri glasovanju u Vijeću neugodan fijasko. A predstava u Vijeću teče po uhodanom scenariju vrlo slično kao u ona “mračna” vremena.
“Na raspisan natječaj objavljen … bla, bla, javio se samo jedan kandidat, gospodin profesor N.N. Pozivam ga da iznese svoj program”. Kandidat izlaže program obećavajući “brda i doline” te se pristupa tajnom glasovanju. Dijele se unaprijed pripremljeni listići s imenom jednog kandidata. Na listiću više ne postoji “Da; Ne; Suzdržan”, već se “zaokružuje samo jedan kandidat kojem dajete svoj glas, a nezaokružen listić se smatra nevažećim!”. Rezultat tajnog glasovanja: svi su “za”, nitko nije protiv niti suzdržan, a par listića su nevežeći!
Rijetko, ali izuzetno rijetko se klanovi ne mogu dogovoriti, jer su jednako brojni, snažni i politički utjecajni, pa isplivaju dva kandidata. E kad je ishod borbe neriješen, tada počinje torbarenje, obilazak članova Vijeća, nuđenje povlastica ili prijetnje ucjenama, dijele se mjesta u upravi, u dekanskom kolegiju, mjesta prodekana, mjesta predsjednika povjerenstva, obećava se brzo nezakonito napredovanje, nudi se nova soba ili uređenje laboratorija, novac iz fondova, pa čak i plaćanje povratne karte iz Amerike da se taj dan može dati glas određenom kandidatu.
A Vijeće inače i u ovom slobodnom, demokratskom društvu funkcionira jednako. Samo, prijedlog bilo kojih odluka ne donosi više Predsjedništvo, već Dekanski kolegij. Ali ručice su još uvijek “na špagici”. Uredno skaču u zrak svaki put kad dekan povuče nevidljivu špagicu, tj. upita “Tko je za?”. Zatim uglavnom miruju, uz vrlo, vrlo rijetke iznimke, pri pitanjima: “Tko je protiv” i “Tko je suzdržan?”. A poslije sastanka mi opet prilaze kolege i kažu: “Baš si dobro diskutirao i predlagao, ali, znaš, tu se, nažalost, niš ne može!”
I tako prakticiramo demokraciju “na špagicu”! Istini za volju treba reći da se prosječno jednom u desetljeću Vijeće suprotstavi prijedlogu Uprave. Tada je uobičajeni manevar Uprave da se predmet povlači s dnevnog reda i drugi put se proturi isti prijedlog, ali ovaj puta kozmetički izmijenjen i zamotan u celofan!
Jedan od ulazaka na Fakultet na mala vrata predstavljaju izborni kolegiji. Najprije se uz pomoć i “opravdan” zahtjev nekog redovitog profesora, Vašeg mecene, trebate progurati u izbor vanjskog suradnika za potrebe njegovog izbornog kolegija. Naravno bez natječaja! Zatim je dovoljno da odradite 2 sata godišnje! Nakon toga mecena pokreće Vaš izbor u nastavno-znanstveno zvanje za potrebe tog izbornog kolegija. Zatim će biti raspisan natječaj za docenta ili izvanrednog ili redovitog profesora za potrebe Katedre na kojoj je vaš mecena, ako ste poslušni, uvijek ponizna ulizica i ako odrađujete neke prljave poslove za mecenu i Upravu. Samo se po sebi razumije da i mecena mora biti takav prema Upravi ili član Uprave. Katedru ne treba niti pitati postoji li takva potreba. Ona bi mogla biti protiv. Za svaki slučaj će na Vijeću uz raspis natječaja biti navedeno Vaše ime, kao potencijalnog kandidata. Nek se zna za koga je natječaj da se ne bi javio netko drugi. Vrlo rijetko se dogodi da jedan član tročlanog povjerenstva za izbor ne podržava kandidata. Ali to i nije problem. Ostala dvojica su dovoljna. Rijetko, ali zaista rijetko dvojica članova su protiv izbora. Ali ni to nije problem. Pravovjerni član odugovlači pisanje izvješća sve dok ne prekorači rok, a tada se mora izabrati drugo povjerenstvo. S njim problema nema!