Kratka anegdotalna priča o prijevozu tekućeg dušika

     Smrznute uzorke stanica čuvali smo u tekućem dušiku na -196 °C još od sedamdesetih kad sam nabavio za Zavod propisanu banku tkiva u obliku velike posude od kojih pedesetak litara. Kako se posuda grije i dušik isparava, nadolijevao sam redovito iz manje posude tekući dušik koji sam u opasnoj misiji svojim osobnim automobilom dovozio svakih desetak dana iz Instituta “R. Bošković”. Događaj datira početkom osamdesetih. Nakon godišnjih odmora trebalo je prevesti više dušika jer se banka stanica nije redovno punila, pa sam odlučio uzeti cijelu polupraznu banku da ne odlazim po dušik 4, 5 puta. Izvadio sam prednji stolac do vozača i tako uz pomoć laboranta Borisa ukrcao veliku posudu (banku) u auto i otišao na kratku relaciju do Ruđera. Pri povratku zaskočila me je iz pokrajnje ulice milicijska patrola. Valjda sam bio sumnjiv zbog prespore vožnje, a razgovor je, uz malo pjesničke slobode, tekao otprilike ovako.
Prišao mi je milicajac, uobičajenog smrknutog lica, s gustim crnim brčinama i nakon što je rukom brzo dodirnuo kapu sa zvijezdom u znak pozdrava rekao je zatežući:
“Druže, saobraćajna, vozačka.” Naravno pružio sam mu obje knjižice. On ih je dugo pregledavao, obilazio auto, straga, sprijeda, a onda upitao.
“Bre, šta ti je u toj boci?” upirući prstom na veliku posudu, tj. našu banku tkiva.
“Ja sam liječnik, profesor na Medicinskom fakultetu. A to je dušik iz Instituta Ruđer Bošković.”
“Dušik? A jel to spada u prevoz opasne materije? Jel to azot? Jel može da uduši čoveka? ”
“Ma ne, on je glavni sastojak zraka. Potpuno bezopasan.” odgovorih.
“Ne razumem, ako tog gasa ima u vazduhu što ga onda voziš u boci.”
“Pa u boci je tekuć.”
“Vazduh u tečnom stanju? Ništa ne razumem.” vrti on nepovjerljivo glavom.
“Jako je ohlađen da hladi stanice.” odgovorih nevoljko, nespreman za duga objašnjenja.
“Nije loše. Leto je vruće. A da li bi mogli s tim hladit i našu milicijsku stanicu?”
“Ma ne, ovdje se smrzavaju stanice tkiva, razumijete. Žive stanice.”
“Pa što bre odma ne kažeš. Razumem. Ćelije, zar ne?”
“Da, da, jel mogu sad ići?” kažem pružajući ruku da mi vrati dokumente.
“A jel mogu ja da vidim što je unutra?”
“Možete, al je unutra mrak i niš se ne vidi.”
“Svejedno, druže otvori!” Izvukao sam veliki čep i iz boce je počela izlaziti para. Zapravo hladni dušik kondenzirao je vlagu iz zraka. Para je tkala laganu, prozirnu koprenu koja je nježno u valovima klizila niz bocu, lelujala po podu automobila i tajanstveno nestajala.
“Pa tu je vrelo, a ne hladno. Mogu da probam rukom?”
“Ma ne! To nikako, gadno bi se opekli!”
“Opekao bi se na hladnom! Je ti to mene zavitlavaš?”
“Ozbiljno vam kažem. Smrznuo bi vam se prst i postao bi krhki ko staklo. Malo ga kvrcnete i ode prst. Pukne ko staklo!” E tu sam doista pretjerao s objašnjavanjem. Pogledao me s nevjericom, strogo i ispitivački.
“Neću da rizikujem, al profesore moj, keve mi, ništa ti ja ne verujem! Čak ni to da si naučnik ili lekar. Šta bre da radim s tobom? … Možda da se konsultujem s drugarom u autu.” Sad je situacija postala ozbiljna, pa se brzo pokušah izvući prijedlogom:
“Pa fakultet je tu blizu. Vozite za mnom pa ćete vidjeti da govorim istinu.” On je samo zavrtio glavom, otišao do “drugara” u autu, nešto raspravljao, upirao prstom u mene i u svoju glavu, a onda se vratio k meni.
“Vozi!” izusti osorno. I ja sam krenuo oprezno prema fakultetu, a oni za mnom. Parkiramo jedan pored drugog. Objasnih da moram otići po našeg tehničara Borisa da mi pomogne odnijeti banku u podrum. Kad se na parkiralištu pojavio Boris u bijeloj kuti i začuđen potvrdio moju priču, milicajac mi je nevoljko, nezadovoljan, kolutajući očima gurnuo dokumente pod nos. Odlazeći do svog auta, bez pozdrava, klimajući glavom mrmljao si je tiho kroz brčine nešto kao:
“Ludog li profesora!”

Čudno, suvišno, neki će čak reći pomalo blesavo pitanje?! No zapitajmo se poučavamo li naše studente metodama učinkovitim i primjerenim informacijskom dobu?

     Probajmo na tren zamisliti čime bi jedan bivši stari student bio iznenađen kad bi se nekim čudom pojavio na današnjoj nastavi nekog pretkliničkog predmeta. Primjerice da je prije gotovo 100 godina slušao predavanja profesora Perovića i da se danas, nekim čudom, ponovo nađe u anatomskoj predavaonici. Ulazi u istu poznatu zgradu, kreće se pustim hodnicima koji vonjaju po formalinu kao i nekoć, ulazi u poznatu, nepromijenjenu predavaonicu i čeka predavača. Predavanje teče na jednak način, samo što je prikaza preparata manje nego prije i što predavači više ne crtaju umjetničke slike na ploči kao nekad, već projiciraju s LCD-projektorom. E taj projektor je drugačiji! Prije su se slike projicirale iz knjiga s velikim nezgrapnim episkopom, koji se često pregrijavao ili pomoću dijaprojektora s velikim staklenim crno-bijelim dijapozitivima. Sve ostalo je potpuno isto i nema bitnih iznenađenja. Student ne bi bio ni s čim iznenađen. Dobro, možda bi ga razveselilo da sada ima više kolegica nego kolega, a začudilo bi ga što oni iz džepa ili torbica povremeno vade neke male kutijice s nekim tipkama i uporno gledaju neko svijetlo koje se na njima pojavljuje.
A sad premjestimo tog studenta u modernu bolnicu. Kirurška sala bi mu izgledala kao znanstvena fantastika i ne bi se uopće mogao snaći. Bio bi potpuno izgubljen! Možda čak i ne bi znao gdje se nalazi.

Ili uzmimo drugi, bolji primjer – nenamjerni pokus glede učinkovitosti ovakvog našeg nastavnog procesa. Radi se o našem tadašnjem dislociranom studiju u Osijeku i ratnoj 91. godini. Kada je točno počela srpska agresija na Osijek teško je reći. Neki kažu masakrom u svibnju 91. u Borovom Selu. Drugi se sjećaju mnogo puta viđene simbolične scene u kojoj tenk omražene JNA u lipnju nemilosrdno gazi crvenog Fićeka. Treći će reći da je rat počeo u srpnju udarom prve tenkovske granate po kućama u Osijeku. Svakako se rat dobrano zahuktao krajem kolovoza kad više nisu bile rijetke rupe od granata po osječkim fasadama i asfaltu na ulicama. Pod kišom neprijateljskih granata naši studenti su pohađali nastavu. U takvim nemogućim uvjetima, nastava se održavala i nije održavala. Često odlaženje u skloništa, u podrume, uz sablasno zavijanje sirena i eksplozije granate onemogućavalo je svaku normalnu nastavu. Ubijanje grada, brojni ranjenici i poginuli stvarali su stravičnu patnju i nesreću. Brojalo se mrtve i ozlijeđene, a groblja su postala pretijesna. Ljudi su masovno odlazili iz grada, ali je vojna i civilna policija u predgrađu Osijeka nasilno skidala s vlakova sve bez posebne propusnice i vraćala ih natrag. Osijek je s tri strane bio stegnut neprijateljskim obručem i mi smo iz Zagreba teško dolazili. Ali javio se neki prkos i nerazumni službeni stav da se sve treba odvijati kao da rata nema. Klinička bolnica koja se nalazila nasuprot kasarne JNA je divljački granatirana. Kad je doista život u gardu postao nemoguć, konačno je donijeta odluka da se osječki studenti presele na studij u Zagreb. U Osijeku je ostalo manje od 10 tisuća ljudi, kako se procjenjivalo na temelju potrošnje kruha. Kad je pao junački Vukovar sa zebnjom se očekivao i pad Osijeka. Četnicima su se hrabro suprotstavljali malobrojni branitelji, slabo pripremljeni i naoružani. Pričao mi je u Osijeku jedan branitelj da su četnici u vojarnama ostavili nešto oružja i streljiva, ali nije bilo uvježbanih branitelja koji bi znali dobro iskoristiti to oružje. On se popeo na visok jablan i promatrao neprijateljske položaje, dok su suborci ispaljivali granate iz minobacača. “Gdje je pala?” – pitali bi ga da korigiraju nagib cijevi. “Ne vidim! Nigdje! Nemoguće! Nije pala!?”. I tako su najhrabriji u tenisicama i trapericama očekivali prodor tenkova. Pričaju da su promatrali kako se tenkovi na brdašcu nedaleko Osijeka grupiraju za napad, pale i zagrijavaju motore i onda se posve neočekivano okreću i povlače. Grme snažni motori i čelična čudovišta se okreću uz zaglušujuću škripu gusjenica stvarajući plavičastu dimnu zavjesu. Odlaze! Što se točno dogodilo i zašto reći će povijest, no da se vratim temi.
Osječki studenti koji praktički nisu imali nastavu došli su k nama na fiziologiju neposredno prije prvog velikog kolokvija, koji obuhvaća trećinu gradiva. I postigli su statistički gledajući jednak rezultat kao i naši studenti. Dakle jesmo li mi svojom nastavom pomogli zagrebačkim studentima da se vinu u visine izvrsnosti? Trebamo li ipak nešto mijenjati u nastavnom procesu? Tradicionalno okoštala akademska zajednica se paradoksalno vrlo teško mijenja, premda je tu koncentracija obrazovanih ljudi najveća! Pripremamo li mi na učinkovit način naše studente za 21. stoljeće nastavnim metodama iz 19. stoljeća?