Istinita zgoda sa sto sedamdest i nekojeg pokušaja polaganja ispita iz Fiziologije
      Da, nije tiskarska pogreška, radi se o izlasku na ispit po 170 i nekoji put (evidencija nije posve pouzdana!). Kolega uredno prijavljuje ispit na svakom roku, uredno dolazi na ispit, odgovara i uredno pada na ispitu. Nije šala, prvi izlazak na ispit Fiziologije obavio je prije nego što sam se ja rodio. S ispita ne odlazi nikada ljut, neraspoložen ili razočaran, već naprotiv vedar i u uvjerenju da će drugi puta biti bolje. I tako jednom zgodom na početku usmenog ispita, više iz znatiželje i da razbijem tremu upitao sam kolegu:
– U čemu je problem da toliko puta izlazite na ispit? Je li gradivo preteško ili preveliko?
Odgovor je bio neobičan (zato se i našao u ovoj rubrici 🙂
– Znate, nije problem naučiti fiziologiju, ali se knjiga prečesto mijenja, pa ne stignem! Taman kad naučim cijeli udžbenik, ono izađe novi!
Začuđen, s nevjericom i žaljenjem rekoh:
– Pa dobro kolega, odovarajte po starom udžbeniku i sve ću Vam priznati. Ionako razlike nisu veće od kojih 15%.
A kolega je ispalio kao iz topa:
– E da sam ja to znao! Čim je izašao novi udžbenik odmah sam sve zaboravio i počeo učiti ispočetka.
Treba li napomenuti da nažlost ispit još uvijek nije položio.

Što bi tu moglo biti zanimljivo i vrijedno pisanja anegdote?
Ne bi li trebao biti zadovoljan što odlazim u mirovinu s navršenih 65 godina života i radnim stažom od 41 godine, bez ijednog dana bolovanja u dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji. Pa oduvijek sam smatrao da treba, kad se steknu uvjeti za mirovinu, jednostavno otići u tišini i dati mjesto mladima. Volio sam svoj posao, i znanstveni i nastavni i stručni. Radeći sa studentima nisam ni osjećao neumitno protjecanje vremena. Naime, svake se akademske godine pojavljuju naraštaji studenata iste dobi, pa se nekako izgubi osjećaj da starimo! Studenti su uvijek jednaki, mladi, pametni, prpošni, i ne stare! To nekako stvara u nama lažan dojam da se to odnosi i na nas, nastavnike, ali godine idu!
Tako sam ja nakon stjecanja uvjeta za mirovinu očekivao miran odlazak. Ali su se “kolege” pobrinuli da mi prirede neočekivano razočaranje na kraju radnog vijeka. Nisam tražio produljenje radnog odnosa, kao brojni moji kolege vršnjaci, iako je bilo rasprave na Katedri da ostanem budući da nemamo nastavnog podmlatka. Naime Ministarstvo nije raspisivalo natječaj za nova radna mjesta, premda je tijekom zadnjeg desetljeća više profesora otišlo u mirovinu. Na problem kadrovskog neobnavljanja Katedre ukazivao sam mnogom puta, posebno dok sam obnašao dužnost Predsjednika Katedre i Pročelnika Zavoda. Više puta sam govorio u Vijeću, prezentirao stanje i projekcije za 10 godina, ali bez rezultata. Obično se sve svodilo na to: “A joj! Opet Vi! Ajde recite, ako baš morate!” i nakon 15 minuta: “Dobro, sad možemo na sljedeću točku dnevnog reda!” Nema rasprave, ni zaključaka, a kamoli akcije! A pretkliničke struke i znanost su nam u slobodnom padu! Takva uhodana (ne)reakcija Vijeća me podsjeća na vic u kojem čovjek skoči s nebodera i  kaže: ” Koje li gluposti da je skok s nebodera pogibeljan! Pa evo, već sam stigao skroz do prvog kata i niš mi se nije dogodilo!” No takvo uigrano funkcioniranje Vijeća tema je za jednu novu anegdotu, pa se vraćam temi.
Jedng podnedjeljka popodne pred sam kraj radnog vremena nazvao me Dekan i počeo nagovarati da ipak sutra do sjednice Vijeća predam zahtjev za produljenje radnog odnosa za godinu dana, jer je to u interesu Fakulteta, budući da nemamo dovoljno nastavnika. Objasnio sam mu da je to protiv mojih principa, ali on je ustrajao i nakon dvadesetak minuta nagovaranja sam obećao da ću razmisliti do sutra. I sutradan sam pristao i napisao zahtjev, životopis i priložio mišljenje Katedre. Budući da sam bio član Vijeća pojavio sam se tog poslije podneva na sjednici. Tu se između ostalog raspravljalo o produljenu radnog odnosa za brojne kolege i rutinski odobravalo. Međutim, mene su izdvojili kao “poseban slučaj”, jer je Dekanski kolegij zaključio da mi mogu produljiti radni odnos samo ako do sjednice na Sveučilištu (koja se odražava za 4 dana) bude odobreno novo radno mjesto docenta?! Raspis za ispražnjena radna mjesta tražimo desetljećima bezuspješno, pa je postavljen uvjet da se raspiše mjesto za 4 dana ruganje zdravom razumu! Iznenađen i razočaran tražio sam da se moj zahtjev povuče, ali Dekan je ustrajao. Možda je time htio oprati nečistu savjest, ne samo što me nagovorio i izložio neugodnosti, već što sam mu ja bio mentor doktoratu. I stavio je to na glasovanje. Jedan glas nije bio “za” takvo rješenje (pogodite čiji!). Naravno moj! Nakon toga sam zadnji radni dan ne 5, već 30 minuta prije 12 sati dobio pisani dekret Dekana o odlasku u mirovinu.
I danas se pitam kome i zašto je to trebalo? Znam da je tome najviše doprinjela niska osveta kolege kumulativca,  jer sam kao član povjerenstva bio načelno protiv primanja kumulativaca u radni odnos na našoj Katedri. Naime kumulativca viđamo na Zavodu eventualno nekoliko puta godišnje po desetak sekunda koliko traje put između ulaznih vrata u Zavod i vrata predavaonice. I brojni neprijatelji stečeni odbijanjem ” kolegijalne suradnje” dok sam bio predsjednik Upisne komisije na fakultet dali su svoj niski obol osvete. A tome je kumovala i moja tvrdoglava principjelnost na ispitima i u svim situacijama u fakultetskom životu. Ali ja se na žalim. To je bio moj izbor!
I nije me pogodio odlazak u mirovinu, ni odluka umreženih članova Dekanskog kolegija, ni niske osvete sitnih duša, pa čak  ni neshvatljivo ponašanje Dekana, već nijema šutnja stotinu mojih dojučerašnjih kolega, od kojih su mi neki čak i prijatelji!