Može li se ronjenjenjem steći ugled u znanstvenim krugovima?
Moji bi studenti, navikli na moja “triki” pitanja na seminarima najčešće odgovorili:
“Čim tako pitate znamo da je odgovor da, ali ne znamo objasniti.” Ovaj puta i ja odgovaram jednako:
“Da, ali ne mogu objasnit zašto.” Evo dokaza za “da”, a objašnjenje “zašto” ostavljam čitateljima.
Događaj od kojeg počinje ova anegdota zbio se vrlo davno na nekom Kongresu fiziologa, ako me sjećanje ne vara na Tari u Bosni i Hercegovini dok smo još bili jedinstvena država, Jugoslavija. U ono vrijeme sastajali su se fiziolozi cijele države na godišnjim kongresima. Bila je to prigoda za upoznavanje kolegica i kolega i njihovog rada, za razmjenu iskustava, sklapanje suradnje i općenito za ugodno druženje. Sudjelovanje s radom na kongresu se podrazumijevalo kao obvezno i svima je bilo omogućeno (čitaj sve plaćeno). Kongres je trajao obično 3 do 4 dana, jer radni dio kongresa i nije bio prenaporan, pa je uvijek ostajalo slobodnog vremena za izlete (obvezni jednodnevni izlet) i druženje.
Tako se jednog popodneva okupilo ugodno veće društvo uz hotelski bazen. Stariji su uz rub bazena sjedili, pili i čavrljali. Mnogi od nas mladih su naravno došli na kupanje, pa je bilo vrlo zanimljivo promatrati mlade kolegice u kupaćim kostimima. Naravno nismo pričali o fiziologiji, već smo razgovorom i akrobacijama u vodi htjeli na sebe skrenutu pažnu zgodnih kolegica. Skakanje u svim pozama sa 5-metarske skakaonice naravno nije bio problem. Tako se poveo razgovor o ronjenju. Neki su preronili u jednom dahu cijeli olimpijski bazen od 50 metara i s tim se hvalili na sva usta. Posebno su bili glasni Dalmatinci, kojih je u ono vrijeme bilo dosta na našem Zavodu, jer “as ti ga miša, ča žabari znaju o ronjenju!”. Pomalo iznerviran omalovažavanjem, a i gonjen potrebom da se istaknem pred kolegicama izjavio sam da mogu u jednom dahu preroniti bazen dva puta. Vjerovao sam u sebe, budući da sam se desetljećima intenzivno bavio podvodnim ribolovom i tako imao golemog iskustva i kondiciju za ronjenje na dah.
“As ti ga miša! Ma to je nemoguće! Ajmo se kladit! Ma di ćeš ti dva puta preronit! As ti Gospe, muči! Vidin da nisi balunjer, njanci redikul, ali nisi ni macan! Ne budi šempjast. Satrt ćes se, a neš uspjet!” bio je najglasniji jedan naš nastavnik porijeklom iz Splita. I tako riječ, po riječ, skuplja se društvo, padaju oklade i nema mi druge, nego pokušat preronit.
Na postolju za skok hiperventilirao sam više minuta, sve dok nisam jako osjetio onu poznatu nelagodu zbog hipokapnije i alkaloze, i skočio, pa što bude! Već iz naslova anegdote je jasno da sam uspio preroniti u jednom dahu tih 100 metara. Bilo je relativno lako prvih 50 metara, zatim spretan okret koji sam naučio još kao gimnazijalac dok sam plivao za Mladost, pa drugih 50 metara. Pred kraj doista je bilo teško. Klizio sam uzduž crne linije na dnu bazena i očekivao svaki tren njezin kraj. Ništa nije više postojalo samo crna linija uz koju ronim. Trošio sam posljednje rezerve i kad sam već očajnički omamljen nagomilanim ugljikovim dioksidom mutno razmišljao o odustajanju i izronu, dosegao sam kraj linije istisnuo posljednje ostatke zraka iz pluća i žustro izronio. Trebalo mi je nekoliko minuta maksimalnog disanja da dođem k sebi i da zapazim oduševljenje kolegica i kolega koji su me očekivali na cilju.
“Jepla đilda! Evala ti! Jesi to napravija!”
Dobio sam okladu, iako sada mislim da i nije bilo baš najpametnije razmetat se svojim fizičkim sposobnostima.
Nakon tog događaja primijetio sam da su me kolege Dalmatinci počeli neobično uvažavati. Već spomenuti profesor znao je o meni često reći kolegama:
“On ti je strašan frajer. Naš dečko! Dobar je u svemu. Nima betege! Ni bevadur, ne palamudi, njanci beštima, ne obadava ženske! A koji je šototajer! Jel ti znaš da more dva puta preronit veliki bazen! Ni za bacit!”

Zgoda s predavanja iz fizike prof. dr. Dragice Winterhalter
     Kao brucoši polovica moje generacije slušala je fiziku na Veterini. Predavanja prof. Winterhalter su bila vrlo zanimljiva i stoga odlično posjećena. Katedra je obvezno bila pretrpana instrumentima i profesorica je uz pomoć tehničara Andrije izvodila demonstacije gradiva kojeg je predavala. Tako smo zorno vidjeli brojne fizikalne principe i zakone što je bilo vrlo zanimljivo. Posebno se to meni sviđalo, jer mi je u gimnazijskim danima fizika bila hobi, pa sam čak razmišljao da studiram fiziku i matematiku. Dilemu je produbio i moj uspjeh na natjecanjima “Nauku mladima”, jer sam godinama redovito osvajao prvo ili drugo mjesto na republičkoj i saveznoj razini. Profesorica Winterhalter se često pitanjima obraćala nama, studentima i na sva smo pitanja odgovarali s lakoćom. Ne zato što smo bili lumeni ili mladi Einsteni, već zato što je razina traženog znanja bila ispod gimnazijskog. Prema detaljnim objašnjenjima i uputama profesorice pokuse je izvodio neposredno rukama Andrija ili netko od studenata koga bi profesorica pozvala. Ako pokus ne bi uspio, zna se tko bi bio kriv!
I tako jednog dana dođe na red mjerenje atmosferskog tlaka. Na katedri komplicirana staklena aparatura u obliku U cijevi s više ventila i staklena laboartorijska čaša s oko 150 ml žive. Na vrhu objih cijevi visokih oko 90 cm su kruškolika proširenja. Trebalo je cijevi napuniti živom po sistemu spojenih posuda. Zatim zatvaranjem ventila na jednoj cijevi odvojiti drugu cijev od skladišta žive. Nakon toga na vrhu druge cijevi trebalo je zatvoriti ventil i konačno postaviti čašicu ispod izlaza druge cijevi i otvoriti ventil na dnu te cijevi. Naravno kako je cijev gore zatvorena ventilom, očekuje se da vrlo malo žive istekne iz cijevi u čašicu, toliko da ostane stupac od 760 mm kojeg drži atmosferski tlak. I nagađate već iz slike što se desilo. Profesorica je pozvala našu vrlo zgodnu kolegicu i davala joj upute što da radi. Moram iskreno priznati da ni danas ne znam jesu li upute bile pogrešne ili provedba, tek se odjedanput po stolu i podu rasula sva živa iz mjerne cijevi. Veće ovalne kapljice kotrljale su se najprije po stolu, a onda se rasipale u tisuću manjih na podu. Smijeh u dvorani, ali profesorica se ozbiljno naljutila:
“A joj, kao guska! Guska! Sad vidiš koju si glupost napravila. Lijepo sad skupljaj živu, a mi ćemo nastaviti.” Andrija je donio papiriće i čašicu i priskočio upomoć.
Ah koji je to bio prizor za uživanje i pamćenje. Poprilična minica, štikle i čučenje u raznim pozama. Za muški dio publike u kojima su provreli hormoni tog trenutka predavnje je prestalo. U realnost nas je natrag grubo gurnula profesorica kad je primjetila da više nitko ne sluša i ne odgovara na pitanja:
“Dosta cirkusa! Ajde na mjesto, nakon predavanja ćeš nastaviti.” Šteta, a tako smo uživali u … predavanju. No tinjala je nada nakon predavanja…!
Nakon predavanja doista je kolegica nastavila. Odmah se čopor nas muških gurao da joj pomognemo sakupljati živu. I kad je sve opet izgledalo sjajno i obećavajuće profesorica je rekla:
“Odlazi, pusti to muškima!”
I tako smo mi ostali skupljati živu po podu. S Andrijom!
Mjerenje barometarskog tlaka nismo nikad ponovili… A mjerenja treba ponavljati!