Crtica iz mojih studentskih dana o neponovljivo ugodnoj i neugodnoj vožnji autobusom

     Relacija je bila vrlo kratka, od Rebra do Šalate, ali za pamćenje. Dok je prepun minibus jurio nizbrdo od Rebra, krivudao zavojima, poskakivao zbog neravne ceste i potmulo stenjao uspinjući se na Šalatu, ja sam lelujao na zadnjem sjedištu stisnut između dviju zgodnih kolegica. Naime, poslije vježba iz patofize odlazili smo na nastavu na Šalatu najzgodnijim prijevozom, tj. službenim autobusom KBC-a. I tako smo zadnji tren utrčali u prepun autobus i probili se do naših kolega iz druge grupe koji su već zauzeli stražnja sjedišta. Jedna zgodna plavuša me pozvala da se stisnem između njih da ne stojim, a razumljivo, takova se ponuda ne odbija. Inače, još od malih nogu gotovo obvezno stojim u javnim prometalima da bi izbjegao ponekad neugodne situacije ustupanja mjesta starijima, djeci ili ženama poput primjedbe:
“Ne, ne treba. Kaj ti misliš da sam ja stara, da nemrem stajati, fakin jedan bezobrazan. Te je tak mama učila da vređaš fine gospođe!”. No vratimo se temi.
Nakon glasnih ispozdravljanja jedna zgodna kolegica se ustala, primila me lagano za nadlakticu i rekla : “Ajde sjedni tu s nama!”  Mjesta baš i nije bilo, ali je ona otklonila moje sumnje da za nju ne bi ostalo mjesta: “Samo sjedni ti prvi, a ja ću se ugurati pored tebe”. I tako ja sjednem, a ona mi sjedne napola u krilo. Preplavila me milina! Osjetio sam fini miris njenog njegovanog tijela, ugodno mekoću oblina, dodir nježne baršunaste kože, lepršanje njene duge plave kose po mojem licu i toplinu njene noge pokrivene lepršavom minicom. Isključio sam se, utonuo sam u sanjarenje, a onda me prene njezin glas:
“Hej, čuješ, već te drugi put pitam! Kaj ste radili na Rebru? Mi smo imali vježbe iz propedeutike. A vi?” Mi, ne znam, nema veze, ništa važno pomislim, ali odgovorim:
“Vježbe iz patofize.” i pokušavam se sabrati kako da što bolje iskoristim ovaj prelijepi trenutak.
” I kaj ste radili?”
“Ma niš interesantno. Ovaj… tam neke dermatoglife.” prisjetim se s poslijednjim naporom i kažem rastreseno. Pogled mi klizi niz njen bijeli vrat prema poprsju gdje viri čipka koja ukrašava prelijepe oble bujne grudi.
“I kak to izgleda?”  Oblije me rumenilo. Nije valjda uhvatila moj pogled, pa lanem: “Kaj to?”
“Pa vježba!” nastavlja ona zainteresirano.
“A to.” zastanem razmišljajući kako da preokrenem razgovor na zanimljivije teme, kad li se ubaci jedan “pametan” kolega.
“Pa znaš. Radi se o znanstvenom pristupu proučavanju kožnih crteža na prstima i dlanu.”
“Znam to. Ali konkretno, kaj ste radili?” Potpuno sam se isključio iz razgovora i uživao svim osjetilima.
“Proučavali smo otiske različitih dlanova. Premazivali svoje dlanove crnilom. Tražili majmunske brazde!” nasmije se on šeretski.
“A kaj je to?”
“Ma to ti je kad na dlanu umjesto dvije odvojene poprečne brazde imaš jednu, majmunsku. Uglavnom se to nalazi u ljudi s kromosomskim aberacijama. Na primjer Downov sindrom. Dakle u genetski defektnim.”
“Ne kužim kakva brazda. Daj mi pokaži.” reče ona i stavi svoj ispružen baršunasti, topli dlan u moju ruku. Pogledam i taman krenem kažiprstom po njenom dlanu i ostanem smrznut. Na njenom dlanu postoji majmunska brazda! Ne mogu vjerovati! Oblije me plima adrenalina, pocrvenim i zamucam:
“Ma nije to ništa. Tu neka crta. Pojma nemam.” neodređeno prođem prstom po njenom dlanu, zatvorim joj nježno dlan i ispustim njenu ručicu. I prije nego li sam se snašao kako da je zaštitim, ona ustraje i gurne svoj dlan pod nos kolegi. A on pametnjaković uskliknu slavodobitno:
“Pa ti imaš tu brazdu! Pogledajte kolege! Vidite ovu crtu! A joj! To je majmunska brazda!”
“Kakvu brazdu? Ne kužim! Zezaš se… Dajte da vidim vaše dlanove?” I sastanu se mnogi dlanovi jedan do drugoga u krug i doista jedna ruka kolegice se po palmarnoj brazdi razlikovala od svih ostalih. Nastade tajac. Bilo mi je neizmjerno žao kolegice. Pokušah je zaštititi, pa neugodnu tišinu pokušah razbiti:
“Ma to ništa ne znači na jednoj ruci. Bez veze! Radi se samo o jednom znaku, a za zaključak treba skup simptoma.” Potopila nas je neugodnost olovne tišine. Okovala nas nijeme na sjedištima. Besciljno i nevoljko zurili smo pokisli kroz prozore. Srećom smo već stigli na Šalatu i brzo se razišli.
Na moju žalost, od onda me kolegica nekako izbjegavala i površno, nevoljko pozdravljala uvijek u žurbi. Valjda joj je bilo neugodno što znam njezinu tajnu. Ali to doista ništa ne znači. U svakom pravilu postoje iznimke. Tako lijepa iznimka samo potvrđuje pravilo!

Kratka anegdotalna priča o prijevozu tekućeg dušika

     Smrznute uzorke stanica čuvali smo u tekućem dušiku na -196 °C još od sedamdesetih kad sam nabavio za Zavod propisanu banku tkiva u obliku velike posude od kojih pedesetak litara. Kako se posuda grije i dušik isparava, nadolijevao sam redovito iz manje posude tekući dušik koji sam u opasnoj misiji svojim osobnim automobilom dovozio svakih desetak dana iz Instituta “R. Bošković”. Događaj datira početkom osamdesetih. Nakon godišnjih odmora trebalo je prevesti više dušika jer se banka stanica nije redovno punila, pa sam odlučio uzeti cijelu polupraznu banku da ne odlazim po dušik 4, 5 puta. Izvadio sam prednji stolac do vozača i tako uz pomoć laboranta Borisa ukrcao veliku posudu (banku) u auto i otišao na kratku relaciju do Ruđera. Pri povratku zaskočila me je iz pokrajnje ulice milicijska patrola. Valjda sam bio sumnjiv zbog prespore vožnje, a razgovor je, uz malo pjesničke slobode, tekao otprilike ovako.
Prišao mi je milicajac, uobičajenog smrknutog lica, s gustim crnim brčinama i nakon što je rukom brzo dodirnuo kapu sa zvijezdom u znak pozdrava rekao je zatežući:
“Druže, saobraćajna, vozačka.” Naravno pružio sam mu obje knjižice. On ih je dugo pregledavao, obilazio auto, straga, sprijeda, a onda upitao.
“Bre, što ti je u toj flaši?” upirući prstom na veliku posudu, tj. našu banku tkiva.
“Ja sam liječnik, profesor na Medicinskom fakultetu. A to je dušik iz Instituta Ruđer Bošković.”
“Dušik? A jel to spada u prevoz opasne materije? Jel to azot? Jel može da uduši čoveka? ”
“Ma ne, on je glavni sastojak zraka. Potpuno bezopasan.” odgovorih.
“Ne razumem, ako tog gasa ima u vazduhu što ga onda voziš u boci.”
“Pa u boci je tekuć.”
“Vazduh u tečnom stanju? Ništa ne razumem.” vrti on nepovjerljivo glavom.
“Jako je ohlađen da hladi stanice.” odgovorih nevoljko, nespreman za duga objašnjenja.
“Nije loše. Leto je vruće. A da li bi mogli s tim hladit i našu milicijsku stanicu?”
“Ma ne, ovdje se smrzavaju stanice tkiva, razumijete. Žive stanice.”
“Pa što bre odma ne kažeš. Razumem. Ćelije, zar ne?”
“Da, da, jel mogu sad ići?” kažem pružajući ruku da mi vrati dokumente.
“A jel mogu ja da vidim što je unutra?”
“Možete, al je unutra mrak i niš se ne vidi.”
“Svejedno, druže otvori!” Izvukao sam veliki čep i iz boce je počela izlaziti para. Zapravo hladni dušik kondenzirao je vlagu iz zraka. Para je tkala laganu, prozirnu koprenu koja je nježno u valovima klizila niz bocu, lelujala po podu automobila i tajanstveno nestajala.
“Pa tu je vrelo, a ne hladno. Mogu da probam rukom?”
“Ma ne! To nikako, gadno bi se opekli!”
“Opekao bi se na hladnom! Je ti to mene zavitlavaš?”
“Ozbiljno vam kažem. Smrznuo bi vam se prst i postao bi krhki ko staklo. Malo ga kvrcnete i ode prst. Pukne ko staklo!” E tu sam doista pretjerao s objašnjavanjem. Pogledao me s nevjericom, strogo i ispitivački.
“Neću da rizikujem, al profesore moj, keve mi, ništa ti ja ne verujem! Čak ni to da si naučnik ili lekar. Šta bre da radim s tobom? … Možda da se konsultujem s drugarom u autu.” Sad je situacija postala ozbiljna, pa se brzo pokušah izvući prijedlogom:
“Pa fakultet je tu blizu. Vozite za mnom pa ćete vidjeti da govorim istinu.” On je samo zavrtio glavom, otišao do “drugara” u autu, nešto raspravljao, upirao prstom u mene i u svoju glavu, a onda se vratio k meni.
“Vozi!” izusti osorno. I ja sam krenuo oprezno prema fakultetu, a oni za mnom. Parkiramo jedan pored drugog. Objasnih da moram otići po našeg tehničara Borisa da mi pomogne odnijeti banku u podrum. Kad se na parkiralištu pojavio Boris u bijeloj kuti i začuđen potvrdio moju priču, milicajac mi je nevoljko, nezadovoljan, kolutajući očima gurnuo dokumente pod nos. Odlazeći do svog auta, bez pozdrava, klimajući glavom mrmljao si je tiho kroz brčine nešto kao:
“Ludog li profesora!”