Kako su nastale prve računalne mreže na zavodima?
Prva mreža je nastala, već očekivano, na Zavodu za fiziologiju. Radi se o davnoj 1996. godini. Ministarstvo je nabavilo stolna računala PC 386 “Digital” na kojima je operativni sustav bio Windows 3.11. Bio je to ogroman skok od računala PC 286 sa starim MS-DOS-om i crno-bijelim monitorom, na grafičko sučelje u boji. Ta su računala bila izrazito stabilna i robustna, pa su gotovo sva otišla u mirovinu zbog zastare, a ne zbog kvarova. I danas me boli duša kad se sjetim da su ih barbarski bacali u kontejnere, umjesto da ih poklone provincijskim školama, koja tada uopće nisu imali računala!
No da se vratim nastanku mreže. Zašto nam je uopće ta povezanost trebala? Prvi razlog je kolaboracija i brza razmjena datoteka. Pohrana na diskete od 3,5″ (floppy disk) i nošenje po katovima je sporo i naporno (iako dobro za kondiciju i liniju :-). Drugi razlog je pristup zajedničkom modemu kojim smo se spajali na Internet. U ono pionirsko vrijeme Internet je bio prilično siromašan sadržajem, a zvuči gotovo nevjerojatno da su se adrese razmijenjivale usmenom predajom. Jednom tjedno se nas nekoliko entuzijasta sastajalo u staroj knjižnici gdje je bilo nekoliko računala izravno spojenih na jedini fakultetski poslužitelj koji je bio “žicom” spojen na Internet. Glavni propagator, naš učitelj i veliki entuzijasta bio je prof. Zlatko Papeš. Nisu postojale tražilice, pa smo nabavili debelu knjigu s popisom važnih adresa, nalik na telefonski imenik. Napravili smo na našem serveru (salata.mef.hr) i web sjedište “Interaktivna fiziologija” namijenjen studentima koji smo redovito održavali modemskom vezom. Veza je bila vrlo spora i nestabilna, a posebno nas je izluđivao CARNet-ov Squid, “keširajući proksi” koji je privremeno pohranjivao sadržaj i slao stare verzije stranica, iako smo na poslužitelj poslali novu verziju. Treći je razlog pristup dijeljenom printeru. I konačno četvrti, možda najvažniji, pokretao nas je entuzijazam otkrivanja novog. A kako je počelo?
Odlučili smo najprije umrežiti Sunčanino računalo u podrumu Zavoda i moje na drugom katu. Ali kako? Računala su već bila opremljena mrežnom 3Com eternet karticom 10baseT s brzinom od 10 Mbps i priključkom BNC. Dalje je trebalo provući koaksijalni mrežni kabl od 50 ohma/m od podruma do drugog kata. Naravno kopanje zidova i stvaranje kanalica nije dolazilo u obzir, jer ideja umreživanja računala nije bila podržana od Uprave. Preostalo je poluilegalno spustiti crni kabl, nalik antenskom s vanjske strane zgrade, po fasadi kroz prozor, budući su srećom prozori gotovo na istoj vertikali. Zato sam jednog dana donio od kuće električnu bušilicu i probušio sam štokove prozora bez puno buke (osim brujanja bušilice). Nabavio sam kabl i spustio ga s drugog kata u podrum. Zalemili smo BNC priključke, stavili terminator na kraju i krenuli u softwersko podešavanje računala. Nakon niza pokušaja ipak smo morali proučiti knjžurinu uputa. Uvažavali smo onu staru poslovicu: “Ako baš nikako ne ide, pročitaj upute!” I uspjeli smo!
Naravno prvo smo testirali vezu “chatanjem”, a kasnije smo uhodali i sve ostalo. Za jako vjetrovitog vremena kabl je lupao na sve strane po fasadi, pa smo ga morali učvrstiti za vertikalnu cijev odvoda kišnice. To je iziskivalo akrobatsku spretnost naginjanja kroz prozor, što je zapravo bio najteži i najriskantniji korak u umrežavanju. Nakon nekoliko mjeseci obradovala nas je prva zamolba za proširenjem mreže. Prof. Andreis u susjednoj sobi u podrumu do Sunčane želio nam se priključiti. Nema problema, opet bušilica, ovaj put nešto tvrđe od drva – zid od cigle, ali problem je riješen.
I mreža je uspješno funkcionirala godinama, sve do zamjene računala i stvaranja fakultetske mreže UTP kablovima.